Efekt staklenika je biološki proces u Zemljinoj atmosferi u kojem se određeni plinovi vežu zajedno i tvore ono što je u biti sloj izolacije. Ova izolacija zadržava toplinu i sunčevo zračenje. To je prirodni proces za koji se široko vjeruje da je neophodan za život na planeti, jer bi bez njega sunčeva toplina pobjegla, a planet bi se zbog toga mogao hladno ohladiti. Isto tako, određeni “staklenički plinovi” posljednjih su godina stekli lošu reputaciju zbog negativnih načina na koji su u interakciji s procesom. Kemijske emisije i onečišćenje mogu uzrokovati da izolacija bude deblja ili tanja od uobičajene, na primjer, te čak mogu uzrokovati rupe ili perforacije. Staklenički plinovi se često okrivljuju za fenomen poznat kao “globalno zagrijavanje”, a efekt staklenika je svakako dio toga – ali se na proces obično ne gleda kao na problem sam po sebi.
Osnovni koncept
Zemljina atmosfera je složenija nego što mnogi ljudi shvaćaju. Sastav kemikalija i čestica mijenja se kako se stvari dižu s površine, a gornji rub atmosfere u biti djeluje poput guste barijere koja omogućuje filtriranje sunčeve svjetlosti dok zadržava toplinu. U nekim aspektima, sloj djeluje poput zaštitnog pokrova staklenika koji izolira biljke i zadržava toplinu i vlagu unutra, i po tome je dobio ime.
Tijekom dana, Zemlja apsorbira toplinu izravno od sunca i odbija je u svemir. Bez atmosfere s izolacijom poput staklenika, ova bi toplina izlazila noću u nedostatku izravne sunčeve svjetlosti i temperature bi brzo padale. Umjesto toga, plinovite molekule apsorbiraju toplinu koju odaje planet i ponovno je zrače u svim smjerovima, u biti je ponovno upijajući i redistribuirajući iznova i iznova. To održava površinu relativno toplom, a prosječnu temperaturu ugodnom, a fenomen je neophodan za život. Čak i mjesta koja u dubinama zime vide hladne noći nisu usporedba s tim koliko bi gorke stvari bile bez atmosferske zaštite.
Razumijevanje stakleničkih plinova
Plinovi koji čine ovaj sloj obično su poznati kao “staklenički plinovi”. To su plinovi u tragovima uglavnom vodene pare, ugljičnog dioksida, metana, ozona i dušikovog oksida. Važno je napomenuti da se Zemljina atmosfera velikim dijelom sastoji od dušika i kisika, ali to nisu posebno staklenički plinovi, niti doprinose ukupnom učinku.
Potencijalni problemi s emisijama
Znanstvenici su počeli koristiti izraz “efekt staklenika” u 1800-ima. U to vrijeme to nije imalo negativnu konotaciju. Sredinom 1950-ih pojam se počeo povezivati s globalnim zatopljenjem, a također i s negativnim učincima modernog industrijskog doba. Ovaj pojačani učinak, kako se ponekad zna, rezultat je sagorijevanja fosilnih goriva. Prema mnogim znanstvenicima, aktivnosti sagorijevanja goriva oslobađaju ugljični dioksid (CO2) u atmosferu brzinom od oko 3 gigatona (3 milijarde metričkih tona) godišnje. To je dodatak plinu koji već postoji prirodno u atmosferi, a umjetna inflacija je ono što mnoge ljude brine.
CO2 apsorbira toplinu, a značajno povećanje atmosferskog CO2 imat će tendenciju podizanja globalne temperature, što bi moglo pridonijeti onome što je u većem dijelu literature poznato kao globalno zagrijavanje. Jednostavno rečeno, ako staklenički plinovi djeluju kao pokrivač koji održava naš planet toplim, ljudi podebljavaju taj pokrivač i trebali bi očekivati da će kao rezultat vidjeti toplije temperature i veću relativnu vlažnost.
Drugi planetarni primjeri
Pogled na susjedne planete Venere i Marsa može biti dobar način da se ilustrira što se događa kada sloj staklenika postane predebeo ili pretanak. Temperature na Veneri rastu zbog njezine vrlo guste atmosferske gustoće, a život se velikim dijelom ne može održati zbog toga koliko je površina vrlo vruća veći dio dana. Mars, s druge strane, ima tako tanku atmosferu da je planet vrlo hladan. Gotovo sva toplina koja stigne na Mars bježi prije nego što ima priliku učiniti stvari poput održavanja biljnog života. Relativna udaljenost od sunca svakako igra ulogu u globalnim temperaturama unutarnjih planeta, ali efekt staklenika ili njegov nedostatak jedan je od najvećih pokretača klime posvuda.