Egzistencijalna kriza je nešto s čime se mnogi ljudi mogu suočiti u jednom ili drugom trenutku svog života, kada se čini da svijet postaje manje smislen i svrhovito. Ljudi mogu dovoditi u pitanje unutarnju logiku društvenih sustava, svoje religije, svega što su nekoć smatrali istinitim, i to čine dok postaju mnogo svjesniji kratkoće života. Ukratko, osjećaj smrtnosti, čak i za one koji vjeruju u religiju koja predstavlja zagrobni život, može postati intenzivniji, a osoba se može osjećati usamljeno dok traži bolje razumijevanje što znači postojati.
Za one koji se susreću s egzistencijalnom krizom, stvari se mogu početi osjećati sumorno i teško. Snažan osjećaj besmisla može prožimati svakodnevni život, stvarajući značajnu depresiju. Iako se ideja egzistencijalne krize često koristi kao zajednički jezik ili laički rečeno, to može biti vrijeme psihičke patnje koja je intenzivna i proizvodi osjećaje poput samoubojstva. Mnogi ljudi, kada shvate koliko su im životi postali prazni, u ovom trenutku traže terapiju. Psihoterapija je jedno od najboljih mjesta za liječenje takvog stanja, čak i ako teoretski nije bolest, jer se može boriti protiv osjećaja usamljenosti i pomoći ljudima da promisle kako kroz ove krize.
Postoji cijela škola terapije koja se zove egzistencijalna terapija, a njezin fokus je u velikoj mjeri na egzistencijalnoj krizi kojoj će većina ljudi na kraju proći. Terapeuti koji se poistovjećuju s ovom školom ponekad mogu imati najbolje alate za pomoć klijentima, kao što je podržavajuće slušanje i angažman s klijentima.
Mnogo je psihoterapeuta koji su izvrsni u rješavanju ovog problema. Većina terapeuta imat će liječene klijente koji su se suočili s egzistencijalnom krizom. Svijet psihologije također je proizveo niz pristupačnih knjiga o tome što znači postojati na ovom svijetu, a filozofija i pisanje egzistencijalista također mogu biti od koristi, jer svako traganje za osnovnim odgovorima o tome što to znači postojati.
Niti jedno određeno vrijeme u životu nije “odvojeno” da bi osoba doživjela egzistencijalnu krizu. Tinejdžeri ih imaju dok pokušavaju definirati svoj život drugačijim od svojih roditelja. Pojavljuju se nakon trenutaka traume ili velike tranzicije kao što su gubici. Kriza srednjih godina često je izravno povezana s egzistencijalnim, jer ljudi počinju shvaćati da je polovica njihovih života otišla i preispituju sve stvari u koje su možda ikad vjerovali.
Ponekad se o egzistencijalnoj krizi govori u šali, ali takva točka u životu nije šala i odgovara bolnim i teškim osjećajima. Oni koji počnu osjećati nešto poput suicidalnosti pozivaju se na pomoć. Za većinu ljudi ove krize prolaze i ljudi pronađu način da iznova definiraju svoje živote. Oni na kraju mogu zaključiti, kao i mnogi egzistencijalisti, da udaljavanje od sustava vjerovanja zapravo postaje oslobađanje i da život obnavlja svoju svrhu sa svakim slobodnim izborom.