Ekonomija blagostanja je studijska disciplina koja se usredotočuje na pravednu raspodjelu resursa kao sredstvo za postizanje najvišeg stupnja dobra ili dobrobiti za sve zainteresirane. Koncept ove vrste gospodarske djelatnosti smatra da je upravljanjem raspodjelom tih resursa na najbolji način moguće poboljšati cjelokupni status društvene dobrobiti zajednice, nacije ili grupe nacija. Ovaj pristup društvenoj pravednosti zahtijeva korištenje potrošačkog viška kako bi se osiguralo da svaki pojedinac uživa pristojan životni standard koji je sličan standardima koje uživaju drugi u zajednici.
Jedan od alata koji se koriste za analizu ekonomije blagostanja je Lorenzova krivulja. Krivulja je obično prikazana u obliku grafikona i uzima u obzir čimbenike poput postotka dohotka koji je u vlasništvu siromašnije klase zajednice, u usporedbi s postotkom prihoda u vlasništvu bogatijih klasa. Kada su prikazani grafikonom, podaci pokazuju količinu nejednakosti u raspodjeli bogatstva unutar zajednice. Ovaj jednostavan i jasan izračun omogućuje brzo određivanje prisutnog stupnja nejednakosti, otvarajući put dijalogu o tome kako preraspodijeliti to bogatstvo i smanjiti trenutnu razinu nejednakosti.
Cilj ove analize je utvrditi što čini Pareto učinkovitost unutar gospodarstva. Drugim riječima, ekonomija blagostanja usmjerena je na postizanje ravnoteže u kojoj se okolnosti jednog pojedinca ili grupe pogoršavaju poboljšanjem okolnosti za bilo koga drugog unutar zajednice. Kako bi se postigla Pareto učinkovitost, korištene metode morale bi osigurati da životni standard ili ostane isti ili da se poboljša za cijelu zajednicu. Nitko u zajednici ne doživljava smanjenje životnog standarda kao rezultat preraspodjele dohotka ili bogatstva.
Kao i većina ekonomskih strategija, ekonomija blagostanja ima svoje zagovornike i protivnike. Oni koji podržavaju opći koncept ističu to učinkovitije korištenje raspoloživih resursa kao sredstvo za eliminaciju siromaštva i osiguravanje da svi u društvu imaju priliku sudjelovati u ekonomskom razvoju zajednice. Ova podrška bi bila u obliku mogućnosti zapošljavanja, kao i funkcioniranja kao aktivni potrošači roba i usluga koje proizvode industrije unutar zajednice. Krititelji vide ekonomiju blagostanja kao ekstremni izraz društvenog blagostanja, u kojem su bogati odgovorni za izdržavanje siromašnih, što učinkovito potkopava koncepte kapitalizma i poduzetničkog duha. Ideja je da bez poticaja za stvaranje novih poslovnih pothvata koji generiraju veliki prihod za vlasnike, gospodarstvo će stagnirati jer se ljudi prilagode statusu quo i ne ulažu napor da unaprijede trenutna dobra i usluge, ili da izume nove robe i usluge.