Ekonomija okoliša je relativno novo područje ekonomije koje se bavi pitanjima okoliša u odnosu na ekonomski razvoj i održivost. Ekonomija okoliša puno se bavi ekološkim politikama u zemljama i njihovim utjecajem na lokalna i globalna gospodarstva, bilo pozitivno ili negativno. Ekonomija okoliša općenito se promatra kao oblik progresivne ekonomije, koja pokušava objasniti različite oblike tržišnih neuspjeha kako bi bolje modelirala tržišta u budućnosti i dovela do šireg dobitka među ljudima.
Jedan od temelja ekonomije okoliša je ispitivanje različitih uzroka tržišnog neuspjeha. Kaže se da je tržišni neuspjeh nastao kada resursi nisu raspoređeni na najučinkovitiji način, obično zbog nesavršenog znanja među članovima tržišta. Problem, dakle, nije u samom konceptu slobodnog tržišta, već u ograničenjima ljudskog razumijevanja tržišnih sila. U idealnom slučaju, ekonomija okoliša smatra da zdravo tržište funkcionira tako da su svi resursi raspoređeni na takav način da pružaju najveću korist društvu; kada se to ne dogodi, može se reći da je tržište propalo.
Jedan od ključnih uzroka tržišnog neuspjeha kako ga vidi ekonomija okoliša je zlouporaba zajedničke imovine. To je možda najbolje razradio Garrett Hardin 1968. kao Tragediju općina. Jednostavno rečeno, tragedija je u tome što čak i kada je u svačijem najboljem interesu razumno koristiti resurs, osiguravajući da ostane u blizini kako bi svima pružio prinose, mala šačica pojedinaca može uništiti resurs djelujući iz pohlepe. Kako se tehnološki razvoj povećao, postao je očigledan niz ograničenih zajedničkih dobara koja su se nekoć smatrala beskonačnima, pa ih ekonomija okoliša stoga promatra kao potencijalne izvore tragedije. Zrak je, na primjer, zajednička svojina, koju dijele svi ljudi svih nacija. Jedna nacija, međutim, može emitirati velike količine zagađenja, čime će oštetiti zajedničku imovinu svih nacija, čak i onih koji nisu izvukli nikakvu ekonomsku korist od destruktivnog ponašanja jedne nacije.
Drugi uzrok tržišnog neuspjeha iz perspektive ekonomije okoliša je neuspjeh tržišta da uzmu eksternalizirane troškove u obzir pri određivanju tržišne vrijednosti. Zagađenje zraka o kojem se govorilo gore, na primjer, može se emitirati bez dodavanja troškova proizvodu koji stvara, čime se onečišćenje funkcionalno izostavlja iz tržišnog određivanja cijene proizvoda. Stoga, proizvod proizveden bez onečišćenja i proizvod proizveden s zagađenjem mogu naći istu tržišnu cijenu. Iako interno, u obliku novca, proizvodnja proizvoda bez onečišćenja može koštati više, stvarni troškovi mogu biti puno veći za proizvod koji zagađuje. Dugoročni troškovi u smislu zdravlja, čišćenja i estetike okoliša od onečišćenja mogu učiniti stvarni trošak puno, puno većim, ali trenutno tržište nema načina da izrazi tu veću cijenu.
Jedna od velikih misija ekonomije okoliša je bolje internalizirati vanjske troškove kako bi tržište moglo reagirati na odgovarajući način. Teorija je da će zdravo tržište, koje internalizira sve troškove, dosljedno djelovati u skladu s većim dobrom društva. Neuspješno tržište, međutim, često će djelovati izravno protiv potreba društva, a ekonomija okoliša pokušava istaknuti te neuspjehe kako bi nacije mogle provesti regulaciju kako bi bolje upravljale tržištem. Stvari poput ograničenja ugljika i trgovanja ugljičnim kreditima jedan su primjer kako se eksternalizirani trošak, u ovom slučaju zagađenje, umjetno internalizira, tako da se tržišna cijena mijenja u skladu s tim.