Pojam ekonomije znanja (KE) ili, popularnije, ekonomije temeljene na znanju (KBE) prvi je put došao u javnu svijest nakon objavljivanja knjige stručnjaka za menadžment Petera Druckera The Age of Discontinuity. Pojam je korišten da se opiše odmak od paradigme proizvodnje “radni materijal” prema društveno-ekonomskom gledištu u kojem nematerijalne stvari kao što su znanje i know-how igraju sve važniju ulogu u prosperitetu gospodarstva.
Dok se znanje smatralo ekstrinzičnim za glavne oslonce industrijaliziranog svijeta ekonomske perspektive rada, kapitala, materijala i energije, uloga znanja i ekonomije znanja preuzela je ključnu ulogu u doba informacija i globalizacije. Doista, međusobna povezanost ljudi putem globalnih telekomunikacijskih mreža i interneta u kombinaciji s sveprisutnošću engleskog jezika kao svjetskog lingua franca ubrzala je stvaranje onoga što neki neće nazvati “Globalnim selom”. Globalno selo se odnosi na ekonomske motore koji koriste znanje i mogućnost prodaje znanja kao svoju valutu.
Ovaj pomak prema ekonomiji znanja potaknuo je među ekonomistima svježe i šire uvažavanje ekonomske uloge koju znanje igra i doista je potaknuo novu praksu koja nastoji asimilirati nedavna zbivanja u sveobuhvatni model ekonomije znanja. “Teorija novog rasta” najnoviji je aspekt učenja koji nastoji bolje razumjeti kako su ulaganja u istraživanje i razvoj, obrazovanje i obuku pružila bonus gospodarstvima onih zemalja koje se kreću u sve više nematerijalna područja proizvodnje i prosperiteta.
Jedan od glavnih rezultata ovog novog polja istraživanja bila je kodifikacija različitih slojeva znanja koji postoje u ekonomiji znanja. Fino ocrtavanje različitih vrsta znanja ukazuje na ekonomski sustav koji se sve više suočava sam sa sobom. Među brojnim podjelama ekonomije temeljene na znanju četiri glavne su: zna-što, zna-zašto, know-how i know-who. Prve dvije podjele su u velikoj mjeri matice i vijke ekonomije znanja, opisuju kao i tijelo empirijskog znanja koje podupire svaki sustav utemeljen na znanju. Posljednje dvije podjele, s druge strane, suptilniji su sastojci jer opisuju nejasnije pojmove kao što su društvena praksa i konvencija.