Ekonomska demokracija je jedna filozofija socioekonomije. Socioekonomija je proučavanje i istraživanje ekonomije kada se promatra u kontekstu ljudskih društvenih vrijednosti, ponašanja i interakcija. U tom kontekstu, ekonomska demokracija zagovara oduzimanje vlasti bogatoj manjini i davanje je ljudima. U suštini, to je oblik ekonomskog socijalizma u kojem radnici kontroliraju proizvodnju.
Modeli ekonomske demokracije mogu imati različite oblike, kako u teoretskom okviru, tako i kada se primjenjuju na situacije u stvarnom svijetu. Ipak, svi pristupi dijele osnovne temeljne vrijednosti. Filozofija nalaže da svi ljudi trebaju imati pristup zajedničkim resursima kao što su zemlja, voda i sirovine. Umjetnu oskudicu koju stvaraju veliki biznisi treba ukloniti i povećati kupovnu moć potrošača.
Osnovni ekonomski problem definiran filozofijom ekonomske demokracije je da društvo u cjelini ne zarađuje dovoljno novca da kupi sve što proizvodi i proizvodi. Razlog tome je što mala skupina ljudi drži većinu bogatstva. Oni koriste to bogatstvo, ne za dobrobit svojih radnika, već kako bi sebe i druge dioničare učinili još bogatijima. Ova nejednakost, prema filozofiji ekonomske demokracije, vodi do siromaštva, nezaposlenosti i gladovanja.
Pristupi rješavanju ovog problema razlikuju se po intenzitetu i opsegu. Mnogi zagovornici osnovnog pristupa ekonomskoj demokraciji vjeruju da mogu pobjeći od kapitalističkog modela formiranjem radničkih zadruga. Skupina ljudi koji dijele slične vještine udružuju se kako bi vodili posao. Svaki član zadruge posjedovat će ili iznajmiti dio zgrade, udružiti novac za režije i oglašavanje te ostvariti jednak udio u dobiti. Većinom radničkih zadruga danas upravljaju skupine poljoprivrednika ili umjetnika.
Radikalniji pristup ekonomskoj demokraciji uključuje restrukturiranje lokalnih, nacionalnih ili svjetskih vlada. Umjesto da kontroliraju samo svoju malu zadrugu, radnici bi u biti dijelili vlasništvo u svakom poslu. Nekretnina ne bi bila u ničijem vlasništvu i stoga se ne bi mogla kupiti ili prodati. Međutim, moglo se iznajmiti. Vrijednost cjelokupnog zemljišta bila bi određena načinom na koji se ono koristi.
Prema ovom pristupu, banke će također biti u društvenom vlasništvu. Svatko bi imao pravo na dio dobiti koju ostvare poduzeća. Svi rade, ali umjesto plaće, dobivaju jednak udio u bogatstvu. Na taj način, zagovornici tvrde da će siromaštvo, glad i rat praktički nestati.