Ekonomska sloboda je koncept koji proklamira inherentno pravo svih pojedinaca da imaju kontrolu nad svojim financijskim blagostanjem. To uključuje sposobnost upravljanja imovinom poput novca i imovine kako pojedinac smatra prikladnim. Tipično, ekonomska sloboda također se proteže na zadatke odabira vrste posla kojim će se baviti, traženja pravedne naknade za taj rad i mogućnosti trošenja resursa osiguranih na bilo koji način koji taj pojedinac smatra prikladnim. Kao i kod većine vrsta sloboda, ekonomska sloboda omogućuje provedbu kako odgovornih tako i neodgovornih izbora na strani pojedinca.
O stupnju ekonomske slobode koji se daje pojedincima raspravlja se u mnogim društvima. U tu svrhu, struktura vlasti često će definirati opseg sloboda koje se pružaju građanima, a istovremeno stvarati mehanizme koji te pojedince čine odgovornima za način na koji koriste te slobode. Na primjer, vladini propisi mogu podržavati i štititi pravo pojedinca da se bavi određenom vrstom posla ili karijere, ali istodobno zahtijevaju da pojedinci koji odluče nastaviti tu karijeru ispunjavaju određene kriterije u pogledu certifikacije i registracije.
U proces ekonomske slobode ulazi niz elemenata. To uključuje dopuštanje individualnih izbora kao i dopuštanje pojedincima da ostanu odgovorni za te izbore. To se odnosi na sve vrste ekonomskih situacija, od odluke o osposobljavanju za određenu vrstu posla do odabira roba i usluga široke potrošnje. Pojedinci zadržavaju slobodu da procijene sve opcije koje su im otvorene, a zatim donose odluke na temelju onoga što smatraju da je u njihovom najboljem interesu.
Dok je osnovni koncept ekonomske slobode omogućiti svim pojedincima kontrolu nad akumulacijom i korištenjem ekonomske imovine kao što su novac i imovina, kao i odluku o tome kako zarađivati novac i osigurati sredstva za osiguranje posjeda, većina društava također nameće neka ograničenja koja su osmišljena da pomognu u održavanju reda unutar ostvarivanja te slobode. To obično ima oblik zakona i propisa koji pomažu u upravljanju i oblikovanju društva, sve do i uključujući prisutnost organa za provođenje zakona kako bi se osiguralo da postupci nekih članova društva ne krše ekonomska prava i slobode drugih. Iz ove perspektive, to znači da su zakoni koji se odnose na krađu osmišljeni tako da odvrate bilo koga od krađe stvari druge osobe u sklopu potrage za imovinom, radnje koja učinkovito ometa ekonomsku slobodu žrtve koja je vjerojatno stekla te stvari putem sredstava društvo smatra legitimnim.