Studija o tome kako ekonomske strukture i razmjene utječu na društvo i kako društvo utječe na ekonomske sustave naziva se ekonomska sociologija. Ekonomski sociolozi proučavaju predmete kao što su uloga religije u razvoju ekonomskih sustava, kako podjela rada utječe na društvene veze i kako kapitalizam i industrijalizacija oblikuju način na koji ljudi žive, između ostalih predmeta. Ne treba ga miješati sa socioekonomijom, iako ponekad postoji preklapanje između ta dva polja. Socioekonomija općenito ima uži fokus od ekonomske sociologije i proučava društvene učinke određenih ekonomskih događaja, poput zatvaranja tvornice ili promjene u obrascima potrošnje, a ne velikih institucija. Također se ne smije miješati s područjima ekonomije koja koriste ekonomske principe za analizu društvenih pojava, kao što su ekonomija religije, ekonomija obitelji ili kulturna ekonomija.
Suvremena ekonomska sociologija, koja se često naziva nova ekonomska sociologija kako bi se razlikovala od ranijih radova na tom području tijekom 19. i ranog 20. stoljeća, stavlja veliki naglasak na društvene posljedice i značenje ekonomske razmjene i njihove učinke na druge društvene odnose. Također se često naglašava kako se ekonomske aktivnosti odvijaju unutar mreže drugih društvenih veza i odnosa, koncept koji se naziva uklopljenost. Značajne mislioce na ovom području uključuju Harrisona Whitea i Marka Granovettera, čovjeka čiji je rad na učincima snage društvenih veza i širenju informacija putem društvenih mreža pomogao potaknuti ponovno oživljavanje polja.
Mnoga važna djela onoga što se danas smatra ranom ekonomskom sociologijom prethodila su nastanku sociologije kao specijalizirane akademske discipline, jer se podjela društvenih znanosti na posebna područja kao što su sociologija, ekonomija i psihologija još nije dogodila početkom i sredinom 19. stoljeća. Kao i sociologija u cjelini, rana ekonomska sociologija započela je kao izdanak predmeta kao što su filozofija i politička ekonomija. Često se smatra da je ekonomska sociologija započela u prvoj polovici 19. stoljeća, iako se ličnosti iz 18. stoljeća poput Montesquieua ponekad smatraju pretečama. Alexis de Tocqueville se često smatra važnim pionirom na tom području, kroz djela kao što su Demokracija u Americi i Stari režim i revolucija.
Mislilac koji se najistaknutije povezuje s primjenom sociologije na ekonomske sustave je Max Weber, koji je radio u kasnom 19. i vrlo ranom 20. stoljeću. Weberova iznimno utjecajna knjiga Protestantska etika i duh kapitalizma tvrdila je da je protestantizam, a posebno kalvinizam, važan čimbenik u usponu kapitalizma u sjevernoj Europi. Prema Weberu, protestantizam je imao važan učinak na ekonomske stavove naglašavajući i hvaleći moralnu vrlinu teškog rada i produktivnosti u svjetovnim, sekularnim zanimanjima. U isto vrijeme, gubitak pouzdanog, apsolutnog vjerskog autoriteta u obliku Katoličke crkve stvorio je veći osjećaj vjerske nesigurnosti koji je naveo ljude da teže za uspjehom u svjetovnim stvarima kroz rad i trgovinu kao znak Božjeg blagoslova i odobrenja. U Weberovoj teoriji, to je poticalo produktivnost, racionalni vlastiti interes i poduzetništvo, stvarajući tako povoljnije okruženje za rast kapitalizma.
Karl Marx bio je iznimno utjecajna figura u ekonomskoj sociologiji tijekom 19. stoljeća. Marxov pristup proučavanju društva, koji se danas obično naziva povijesnim materijalizmom, tretira ekonomske čimbenike kao temelj svih društvenih pojava. U klasičnoj marksističkoj teoriji, “način proizvodnje” društva – njegova tehnologija, proizvodni resursi i ekonomski odnosi – primarna je sila koja određuje prirodu tog društva, uključujući njegove društvene, kulturne i pravne institucije, a to su promjene u tom načinu proizvodnje koje pokreću promjene u drugim područjima društva. Marxove ideje imale bi važan utjecaj na niz istaknutih ekonomskih sociologa 20. stoljeća, kao što su Theodor Adorno i Herbert Marcuse.
Drugi veliki ekonomski sociolog bio je Herbert Spencer, koji je vjerovao da su na prirodu i strukturu društva snažno utjecali primarni načini stjecanja bogatstva u društvu. U onom što je Spencer nazvao “militantnim” društvima, bogatstvo se prvenstveno akumuliralo silom i prisilom, obično od strane elite koja je kontrolirala državu. U “industrijskim” društvima – pri čemu se “industrijski” koristi u smislu rada ili produktivnosti, umjesto da se odnosi posebno na proizvodnju – bogatstvo se stjecalo prvenstveno radom i dobrovoljnom razmjenom. Spencer je vjerovao da društva koja su prvenstveno bila militantna potiču vrijednosti kao što su militarizam, hijerarhija i subordinacija, a više industrijskih društava evoluiralo prema većoj individualnosti, jednakosti i međusobnoj simpatiji među ljudima. Stupanj u kojem je društvo militantno ili industrijsko je spektar, a ne binarna podjela, a Spencer je vjerovao da će se, kako se društvo pomakne na industrijski ili militantniji način, njegove vrijednosti i institucije razvijati na način koji mu odgovara.