Ekonomska unija je sporazum između dvije ili više suverenih nacija za koordinaciju trgovinske politike. Napredak do formalne ekonomske unije obično uključuje nekoliko faza sve veće suradnje među nacijama. Države članice u ovim različitim fazama obično dijele kopnene granice, iako postoje mnoge iznimke. Gospodarske unije povećavaju učinkovitost trgovine uklanjanjem trgovinskih barijera i suradnjom na monetarnoj politici.
Prva faza u ovom procesu uključuje uspostavljanje sporazuma o slobodnoj trgovini (SST). Sporazumi o slobodnoj trgovini uključuju ukidanje uvoznih carina ili poreza između država članica radi poticanja unutarnje trgovine. Proizvodi koji potječu izvan zone slobodne trgovine moraju biti identificirani kao takvi, jer svaka država članica može imati različite tarifne politike za stranu robu. Bez ovog procesa identifikacije, strana roba obično ulazi u zonu slobodne trgovine kroz zemlju s najnižim uvoznim carinama. Osim što pristaju identificirati te strane proizvode, sporazumi o slobodnoj trgovini postavljaju malo ograničenja na gospodarska pitanja država članica.
Praćenje izvora strane robe može biti skup postupak za članove FTA-a jer zahtijeva veliku količinu dokumentacije. Uspostavljanje zajedničke vanjske tarifne politike između država članica može riješiti ovaj problem. To se zove carinska unija i sljedeća je faza prema punoj ekonomskoj integraciji. Carinske unije povećavaju učinkovitost trgovine, ali rezultiraju manjom slobodom država članica da formiraju vlastitu vanjskotrgovinsku politiku. Budući da je vanjska trgovina usko povezana s vanjskom politikom, carinske unije obično se formiraju samo između nacija sa zajedničkim vanjskopolitičkim ciljevima.
Daljnje povećanje trgovinske učinkovitosti zahtijeva uklanjanje svih prepreka kretanju financijskog kapitala i radne snage preko granica između država članica. Ova faza u procesu ka ekonomskoj uniji općenito zahtijeva znatnu razinu bliske suradnje između vlada. Na primjer, kvalifikacije i certifikati radnika moraju se uskladiti prije nego što je moguće prekogranično putovanje na posao. Povećanje ekonomske međuovisnosti na ovu razinu često zahtijeva od vlada koordinaciju fiskalne i monetarne politike.
Formalna ekonomska unija može se uspostaviti formiranjem multinacionalnih financijskih institucija poput središnjih banaka i drugih tijela koja reguliraju trgovinu. U ovom trenutku može se usvojiti zajednička valuta kako bi se povećala učinkovitost i eliminirala nesigurnost povezana s tečajevima novca. Države članice često će koordinirati područja regionalnog razvoja i prometne politike kako bi dodatno uskladile trgovinu i rast. Najveći moderni primjer ekonomske unije je eurozona, koju je 1. siječnja 1999. službeno formiralo jedanaest europskih nacija.