Ekonomski čovjek je idealizirano biće koje posjeduje sposobnost potpunog i savršenog razumijevanja tržišta i sposobno je donositi poslovne odluke za koje postoji velika vjerojatnost da će osigurati najveći povrat od svake investicije ili kupnje. Ponekad poznat kao ekonomski čovjek ili homo economicus, pojedinac s ovom razinom stručnosti mogao bi upravljati ovim procesom bez velike brige za dobrobit drugih, umjesto toga usredotočujući se na zadovoljstvo koje proizlazi iz izvršenja transakcija koje rezultiraju visoke dobiti.
Koncept ekonomskog čovjeka je u suprotnosti s idejom homo reciprocans, ekonomskom teorijom koja se temelji na ideji da su ljudska bića u konačnici motivirana željom da budu suradljivi i rade s drugima kako bi stvorili željene rezultate. Za razliku od ekonomskog čovjeka koji je usredotočen na zadovoljavanje potreba bez obzira na posljedice za druge, pojedinac koji uzvraća dobrom voljom želi da drugi budu uspješni, osjećajući da će njegov ili njezin uspjeh biti poboljšan čak i ako drugi budu u mogućnosti uživati u prednostima zdrave ekonomske odluke izrada.
S ovom idejom ekonomskog čovjeka logično je pretpostaviti da bi pojedinac bio usredotočen na ono što bi poboljšalo njegovu financijsku situaciju. U tu svrhu pojedinac će učiniti sve što se čini u skladu s postizanjem željenog cilja stjecanja najveće moguće dobiti. To vrijedi bez obzira da li pojedinac funkcionira kao potrošač koji želi najveću korist za svoju kupnju određene imovine ili stvara robu i usluge koje se pak prodaju potrošačima uz najveći mogući iznos dobiti. U ovom modelu potrebe i želje drugih se malo ili nimalo ne uzimaju u obzir, osim ako se to ne smatra korisnim u postizanju cilja ostvarivanja najvećeg iznosa povrata.
Iako se ova vrsta ekonomske teorije općenito smatra standardom za korištenje u vrednovanju različitih pojava u svijetu izdataka za osobnu potrošnju, postoje oni koji se protive samoj ideji ekonomskog čovjeka. Nekima prigovor leži u ekstremnoj prirodi modela. Budući da koncept ekonomskog čovjeka ne uzima u obzir mogućnost da pojedinac može uzeti u obzir zadovoljstvo drugih, ako ni zbog čega drugog nego da osigura da drugi nastave kupovati hranu koju proizvodi određeni proizvođač, ponekad se smatra da biti previše egocentričan da bi uistinu predstavljao način interakcije potrošača i dobavljača. To je neke navelo da stave veći naglasak na ideju reciprociteta kao općeg temelja za potrošnju na tržištu, s ekstremnim primjerom ekonomskog čovjeka koji se možda primjenjuje u izoliranim situacijama koje imaju određeni stupanj utjecaja u kratkom vremenskom razdoblju.