Elektrokonvulzivna terapija je vrsta psihijatrijske terapije koja uključuje kontrolirano uvođenje električne struje u mozak u svrhu izazivanja konvulzije koja će promijeniti kemiju mozga pacijenta. Ovaj tretman se prvenstveno koristi u liječenju depresije, iako se također koristio za liječenje pacijenata sa shizofrenijom i manijom. Mnogi su ljudi iznenađeni kada saznaju da je elektrokonvulzivna terapija još uvijek u širokoj upotrebi diljem svijeta, budući da je postupak iznimno kontroverzan u mnogim regijama.
Ova metoda je razvijena 1930-ih godina i u početku su ljudi imali dobar razlog da budu oprezni. Rana elektrokonvulzivna terapija uključivala je velike količine struje i nesavršeno razumijevanje kemije mozga i depresije. Pacijenti bi mogli doživjeti teške nuspojave od elektrokonvulzivne terapije, uključujući gubitak pamćenja, napadaje i smrt. Psihijatrijski pacijenti također su rijetko bili konzultirani o terapijama koje se koriste za njihovo liječenje, a većini elektrokonvulzivnih postupaka nedostajao je informirani pristanak, koji se sada smatra ključnim zahtjevom za sve medicinske postupke i tretmane.
Unatoč činjenici da su prve godine ovog liječenja bile duboko pogrešne, psihijatri su nastavili koristiti elektrokonvulzivnu terapiju za liječenje svojih pacijenata, te su poboljšali liječenje kako bi ga učinili učinkovitijim. Moderna elektrokonvulzivna terapija provodi se vrlo različito od ranih postupaka, a informirani pristanak kritičan je dio postupka, pri čemu pacijent igra aktivnu ulogu u odlukama o liječenju i odlučuje da se odluči za elektrokonvulzivnu terapiju, umjesto da bude prisiljen podvrgnuti se postupak.
U sesiji elektrokonvulzivne terapije pacijent se anestezira i daje mu se miorelaksanti. Na lubanju se postavljaju elektrode, a za isporuku ciljanih strujnih udara koristi se specijalizirani stroj. Pacijent ne doživljava konvulzije jer je anesteziran i drogiran, ali je moždana aktivnost identična onoj u tijelu u punim konvulzijama, oslobađajući bujicu neurotransmitera. Pacijenti se mogu podvrgnuti desetak sesija u različitim intervalima tijekom liječenja.
Psihijatri općenito preporučuju samo elektrokonvulzivnu terapiju pacijentima koji nisu doživjeli uspjeh s drugim metodama liječenja. Jedan od glavnih rizika postupka i dalje je gubitak pamćenja i konfuzija, koji mogu biti privremeni ili trajni. Svačija je kemija mozga malo drugačija i ne postoji način da se točno predvidi kako će pacijent reagirati, iako se mogu poduzeti koraci kako bi postupak bio što sigurniji.
Zbog stigme povezane s ovom terapijom, pacijenti su ponekad sramežljivi razgovarati o tome s prijateljima i obitelji, te mogu izraziti duboke sumnje kada se terapija preporučuje. Međutim, pacijente se potiče da sa svojim psihijatrima razgovaraju o prednostima i nedostacima postupka te da razmotre traženje drugog mišljenja od dobro upućenog psihijatra koji može pružiti dodatne informacije.