Elektrokortikografija (ECoG) je postupak pričvršćivanja senzora zvanih elektrode izravno na kirurški izloženi ljudski mozak radi mjerenja i analize njegove električne aktivnosti. Vanjske elektrode u kontaktu s tjemenom glave također mogu otkriti aktivno funkcioniranje mozga, ali za dijagnosticiranje određenih vrsta moždanih poremećaja nije dovoljno precizno. Jedan od primjera su česti, teški i iscrpljujući napadaji zbog medicinskog stanja zvanog epilepsija. Potencijalni način liječenja je identificirati i ukloniti samo mali dio mozga koji ih pokreće, bez oštećenja bilo koje kritično važne susjedne moždane tvari.
Rendgen može prodrijeti u meko ljudsko tkivo i otkriti oblik lubanje, ali liječnici neurologije koji žele vidjeti mozak unutra trebaju druge tehnologije. Jedna od najboljih metoda je magnetska rezonancija, koja se obično naziva MRI. Umjesto rendgenskog zračenja, koristi snažne magnete kako bi promijenio tijelo na atomskoj razini, bilježeći njihov učinak i prikazujući ih u finim detaljima.
Slika mozga može pokazati abnormalne strukture. Međutim, postoje mnogi poremećaji mozga koji nisu uzrokovani fizičkim stvarima koje se mogu otkriti, već nenormalnim funkcioniranjem složenog organa. Kako bi procijenili funkcionira li mozak normalno, neurolozima su potrebne različite tehnologije. Jedna od najvažnijih od njih je jednostavna karta mozga. Akumulirana medicinska istraživanja dodijelila su kontrolu ljudskih funkcija – poput vida, jezika ili mišića – na vrlo određena mjesta u mozgu.
S mapom mozga u ruci, ako neurolog ima pacijenta s abnormalnim simptomima, on zna gdje tražiti, ali treba tehnologiju za mjerenje stanja funkcioniranja te lokacije. Jedno od načina je funkcionalna magnetna rezonanca, koja proizvodi moždanu sliku područja naglašenih većim koncentracijama krvi ispunjene kisikom. Pretpostavka je da je to jednako gorivu potrebnom za povećanu aktivnost mozga u takvim područjima. Stanice mozga i živčane stanice funkcioniraju primanjem, generiranjem i prijenosom električnih signala drugim stanicama.
Za izravniji prikaz aktivnosti mozga, neurologu su potrebna mjerenja njegovog električnog izlaza. Najčešće korištena tehnologija je elektroencefalogram ili EEG. Precizno mapirana mreža osjetljivih senzora zvanih elektrode pričvršćena je na vlasište. Svaki mjeri moždane valove, male promjene napona uzrokovane električnom aktivnošću područja mozga koji se nalazi neposredno ispod. Liječnici su naučili prepoznati obrasce u rezultirajućem grafikonu kako bi dosljedno ukazivali na određene neurološke poremećaje, uključujući najčešći — epilepsiju.
Epilepsiju karakteriziraju nekontrolirani napadaji, često praćeni gubitkom svijesti i grčevima mišića. Oni su u biti rezultat električnog preopterećenja mozga i mogu se kategorizirati na temelju načina na koji je događaj pokrenut. Mnogi epileptičari, koji su se nekada smatrali tjelesnim invalidima, uspjeli su upravljati svojim stanjem modernim antikonvulzivnim lijekovima koji su prvi put uvedeni 1990-ih.
Među mnogim vrstama epilepsija, posebno teške za liječenje su one koje su potaknute ili potječu iz određenog mjesta u mozgu. EEG je možda identificirao opću lokaciju, ali slike možda nisu otkrile neobične abnormalnosti. Ako su lijekovi neučinkoviti, neurologu tada ne preostaje ništa drugo nego da izvrši kraniotomiju, uklanjajući lubanju, dio kosti lubanje. Izravni vizualni pregled izloženog mozga mogao bi otkriti ožiljak ili neki drugi vjerojatni uzrok.
U ovoj fazi neurokirurg će normalno obaviti elektrokortikografiju. Slično EEG-u, manja i finija mreža elektroda postavlja se izravno na mozak radi snimanja električne aktivnosti tog područja. To će točno odrediti prividno podrijetlo epileptičkih epizoda, koje se također nazivaju epileptogena zona. Mjesto se bilježi na najgornjem sloju mozga, koji se zove njegov cerebralni korteks.
Uklanjanje zone napada uklanja okidač napadaja. Glavni cilj kirurga je kirurški izrezati što manju količinu moždanog tkiva koliko je potrebno. U kombinaciji s elektrokortikografijom, cijelo područje oko epileptogene zone moglo bi se ispitati izravnom kortikalnom električnom stimulacijom (DCES). Postupak koristi ručni pokazivač koji donosi blagi električni udar. Pod lokalnom anestezijom i pri svijesti, pacijent može prijaviti osjet ili pokret mišića zbog stimulacije.
Elektrokortikografija može identificirati područje veličine oko 0.4 inča (1 cm) kvadrata. Uz DCES mapiranje, kirurg to može suziti na još manju regiju za kirurško uklanjanje. U tom procesu, on je u stanju izbjeći oštećenje područja zdravog mozga koja mogu biti kritična za normalne ljudske funkcije.