Općenito govoreći, riječ “elokucija” odnosi se na nečiji način govora ili usmenog izlaganja. Izgovor se posebno koristi u odnosu na govornikov način govora kada govori ili čita naglas u javnosti. Izgovor se također može odnositi na proučavanje pravilnog javnog govora, s posebnom pažnjom koja se posvećuje izgovoru, gramatici, stilu i tonu.
Međutim, izgovaranje je više od uredne definicije. Tijekom 1700-ih, govor se smatrao umjetničkim oblikom i formalnom disciplinom. U tom svojstvu elokucija ima zajedničke veze s pronuntiatio, umijećem javnog govora, koji je bio jedna od pet integralnih disciplina u zapadnoj klasičnoj retorici. Slijedeći nastavni plan i program ove umjetničke forme, akademski govornici bi proučavali dikciju, odijevanje, stav i odgovarajuću upotrebu gesta. Čini se da su u proučavanju predaje govora komunikacije neizgovorene riječi bile jednako važne kao i one izgovorene riječi.
Kao i svaki vjerodostojan predmet nastavnog materijala, elokucija obuhvaća niz važnih načela. Obično se smatra da su to artikulacija, fleksija, naglasak, glas i gesta. Artikulacija se odnosi na glasove govora i njihov pravilan izgovor. Fleksija se odnosi na visinu ili ton govornikova glasa i njihovu modulaciju. Naglasak se odnosi na naglasak stavljen na određeni slog, riječ ili frazu, u usporedbi s nedostatkom naglaska na drugim okolnim slogovima ili dijelovima rečenice. Što se tiče govora, naglasak ne ukazuje na pisano obilježavanje ili regionalni izgovor određenog jezika. Glas se posebno odnosi na kvalitetu, jasnoću i djelotvornost onoga što se govori ili izražava. Gesta se, naravno, odnosi na bilo koji pokret tijela koji prati izgovorenu riječ, posebno pokret koji je osmišljen da naglasi ili pomogne u komunikaciji izgovorene riječi.
Primjer se može koristiti za pojašnjenje ideja elocucije i pronuntiatioa kako su se mogle proučavati i razumijevati tijekom 16. stoljeća. Recimo da govornik prilazi govornici u otrcanoj odjeći, stoji pogrbljen i savršeno miran tijekom cijelog svog govora, a ipak izgovara govor pravilnom intonacijom i glasnoćom, koristeći efektne formulacije i bogat ton glasa. U kritici bismo mogli reći da je govornik pokazao ispravnu elokuciju, budući da je zvuk njegova govora bio prihvatljiv. Ipak, govornik ne bi pokazao ispravan izgovor, budući da je vizualno bio dosadan i neopisiv.