Emocionalna odvojenost je psihološki pojam koji se može odnositi na pozitivno ili negativno ponašanje. Kada je emocionalna odvojenost negativna, predstavlja se kao nesposobnost stvarnog povezivanja s drugim ljudskim bićima; ta osoba može ostati emocionalno nedostupna u svim vezama, iako je fizički prisutna u vezi, što može dovesti do problema. Druga vrsta odvojenosti, koja je pozitivno psihološko ponašanje, je sposobnost prepoznavanja i suosjećanja s tuđim osjećajima bez ugrožavanja vlastitih osobnih granica, emocija ili osjećaja sebe. Druga praksa je ona koja se može kultivirati i poboljšati te može biti korisna za odnose, dok je prva obično štetna.
Prva vrsta psihološke emocionalne privrženosti također se može nazvati disocijacijom, depersonalizacijom ili emocionalnom otupjelošću. Često će se dogoditi zbog neke vrste psihološke traume koja je doživjela u prošlosti nakon što se pojedinac osjećao emocionalno povezan s drugom osobom. Kao rezultat ove traume, pojedinac može svjesno ili nesvjesno odlučiti zaštititi se odbijanjem dopustiti da se dogodi slična situacija. Kao rezultat toga, ponašanje ove osobe u vezi može biti prilično frustrirajuće za druge, uključujući članove obitelji.
Ljudi s emocionalnom odvojenošću često će doživjeti nemogućnost povezivanja s drugima u odnosima. To im može otežati suosjećanje s drugima, dijeljenje osjećaja ili pojavljivanje uključenih u razgovore s emocionalnog stajališta. Možda se čini da intelektualno analiziraju situacije i nesposobni su podijeliti osjećaje. Neki će prakticirati tehnike izbjegavanja i možda će odbiti posjetiti mjesta na kojima se trauma dogodila ili možda neće uopće htjeti razvijati odnose. Ovi simptomi su češći kada je emocionalna odvojenost popraćena nekom vrstom anksioznog poremećaja; često će ljudi dolaziti na terapiju za pomoć s ovom vrstom ponašanja.
Važno je zapamtiti da emocionalna odvojenost, kada se govori o pozitivnoj osobini osobnosti, ni na koji način nije slična disocijativnom ponašanju o kojem smo gore govorili. Umjesto toga, ovi ljudi su sposobni emocionalno se angažirati, dijeliti emocije i suosjećati s drugim ljudima, ali su u stanju to učiniti na razini koja nije štetna za njih same. To se ponekad naziva mentalnom asertivnošću i pripisuje se ljudima s jasnim granicama u umu koje su u stanju održavati, čak i u stresnim ili vrlo emocionalnim situacijama s drugima.