Empatija je drugačiji osjećaj od suosjećanja. Kada je netko suosjećajan, podrazumijeva sažaljenje, ali održava distancu od osjećaja druge osobe. Empatija je više osjećaj da se uistinu može razumjeti ili zamisliti dubinu osjećaja druge osobe. To podrazumijeva osjećaj s osobom, a ne sažaljenje nad osobom.
Empatija je prijevod njemačkog izraza Einfühlung, što znači osjećati se kao jedno s njim. Podrazumijeva dijeljenje tereta ili “hodanje kilometra u tuđim cipelama” kako bi se na odgovarajući način razumjela perspektiva te osobe.
U terapiji, na primjer, suosjećanje s pacijentom implicira distancu i nerazumijevanje gledišta pacijenta. S druge strane, terapeut koji pokazuje empatiju pokušava unaprijediti svoje razumijevanje iz perspektive pacijenta. To podrazumijeva blizinu, a ne udaljenost, jer ne pravi razliku između osobe koja pati i osobe koja pokušava razumjeti patnju. Međutim, terapeut se također mora zaštititi od upletanja u emocionalno stanje klijenta. Treba održavati određenu distancu čak i kada se prakticira empatija.
Grupna terapija često djeluje jer su oni s određenim problemom, kao što je alkoholizam, sposobni pokazati empatiju jedni prema drugima. Svaka osoba koja je alkoholičarka lakše razumije druge koji se bore s alkoholizmom.
S druge strane, grupa posvećena pružanju podrške osobama koje su izgubile dijete oslanja se na empatiju članova. Svaka osoba ima nešto zajedničko s ostalim članovima grupe. Svi oni mogu duboko razumjeti monumentalnu važnost i tragediju gubitka djeteta na način koji ne može razumjeti osoba koja nije izgubila dijete.
Ljudi koji su pretrpjeli gubitak ili doživjeli tragediju često se odvrate od suosjećanja. Simpatija često naglašava da je ožalošćena osoba sama. Čak i kada se misli na ljubaznost, suosjećanje se često odbija. Ožalošćeni ljudi ne žele nužno sažaljenje, već umjesto toga žele razumijevanje. Pronalaženje prijatelja koji mogu ponuditi empatiju pomaže vratiti perspektivu u svijetu koji je razderan tragedijom. Naglašava da osoba nije sama, te svoje intenzivne osjećaje dijeli s drugim ljudima.
Za one koji istinski žele pomoći ožalošćenoj osobi, empatija nije uvijek moguća. Većina ljudi ne može ni početi biti “kao jedno s” osobom koja je silovana, zlostavljana ili koja je pretrpjela smrt voljene osobe. Međutim, u pokušaju izražavanja empatije potrebno je dobro razmisliti. “Kako bi ovo stvarno bilo?” Ponekad je jedini prikladan odgovor reći osobi: “Mogu samo zamisliti koliko ti je ovo teško.” Na taj način dolazimo najbliže empatiji.
U književnosti se katarza za čitatelja često postiže empatijom s likom. Zapravo, često književnost i drugi umjetnički mediji poput filma mogu biti od psihološke pomoći. Kada je lik dobro nacrtan i kada se povežete s njegovim mislima ili iskustvima, odluke koje donosi lik mogu čitatelja ili gledatelja usmjeriti na nove načine razmišljanja o vlastitim situacijama. Na taj način vlastita empatija čitatelja ili gledatelja može izazvati katarzu.