Pojam “encomium” ima nekoliko različitih definicija. To je latinski putem starogrčke riječi encomion, a u širokim definicijama, to je formalna praksa pisanja ili izgovaranja riječi u hvale nekoga ili nečega. Takve pohvale su napisane i o izmišljenim ljudima, i o životinjama, tako da je definicija potrebna malo detaljnije.
U staroj Grčkoj postojale su u osnovi dvije vrste enkomija. Jedna su bile pjesme ili pjesme koje su skladali pjesnici u hvale određenoj stvari. Drugi je bio specifično književno sredstvo kojim su se služili retoričari i učitelji retorike. Učenici koji su učili retoriku u školama koje su vodili sofisti ili konkurentske škole Isokrata i Aristotela, naučili su kako stvarati i izgovarati pohvale u formalnom obliku, baš kao što suvremeni student pisanja danas uči kako graditi eseje i govore. Ta se tradicija nastavila s rimskim retoričarima i pjesnicima, a ljudi će ih pronaći i danas, neke predane, a neke napisane na razne teme. Često se smatraju različitim od hvalospjeva, jer hvale žive ljude.
Jedan od najranijih i najupečatljivijih primjera iz klasične Grčke je Helenin Enkomij koji se pripisuje sofistu Gorgiji. Zapravo, kako kaže većina sofističkih spisa, hvaljenje Helene ima potpuno drugu svrhu od stvarnog hvaljenja žene (slavne u Trojanskom ratu). Umjesto toga, služi kao obrana Helene, a ne kao namjera pohvala općenito, i postaje pohvala sposobnosti jezika da uvjeri. Helen se ne može kriviti što je pobjegla s Parisom jer ju je ili uvjerila njegova divna sposobnost govora ili je bila pod utjecajem moćne ljubavi.
Zapravo, veliki učitelj pisanja Izokrat, u svom djelu zvanom Helena, grubo i možda opravdano kritizira Gorgijeve metode hvale Helene. Njegov rad opet ne uspijeva pohvaliti Helen i napada Gorgiasa jer zagovara korištenje govora kao moćne droge koja može uvjeriti ljude da djeluju protiv vlastitog interesa. Niti jedno djelo ne služi u dovoljnoj mjeri kao prava pohvala Heleni, ali oba djela služe kao pohvala jezika i razmišljanja o tome kako treba koristiti retoriku. Mnogi su ekomiji jednostavniji, kao što su spisi sv. Pavla na temu ljubavi.
Govor o glumcu koji je dobio nagradu za životno djelo obično se ne pretvara u govor o nečemu sasvim drugom. Pjesme koje slave ljepotu osobe, mjesta ili stvari mogu biti otvorene za višestruka tumačenja, ali često se strogo fokusiraju na pohvalu nečega. Članci koji su dio nečijeg života i rada, uglavnom onih koji su još uvijek živi, predstavljaju suvremeni retorički komij. Ljudi trebaju samo pogledati do superdelegata odobrenja predsjedničkih kandidata da bi danas vidjeli živi i dišni primjer.