Teorija endogenog novca je da će sredstva biti dostupna u bilo kojoj količini koja je potrebna za zadovoljenje potražnje za kreditom. U osnovi je uvjerenje da će se rezerve banaka, poput onih koje podržava središnja banka, napuniti u jednom području kada se zalihe novca iscrpe u drugom. Na primjer, zajam može smanjiti rezerve banke, ali kada klijent izvrši plaćanja zajma, razine ponovno rastu. Endogena teorija novca izražena je u nekoliko različitih grana, od kojih svaka opisuje različite karakteristike toka novca. Dok različite grane teorije endogenog novca podržavaju isto cjelokupno uvjerenje, one nisu nužno kompatibilne jedna s drugom.
Neki od različitih tipova teorije endogenog novca uključuju endogenost središnje banke, fiskalnu endogenost te multiplikator novca i endogenost portfelja. Endogenost središnje banke teorija je da će novčano tijelo osigurati sredstva kako bi pomogla bankama da zadovolje potražnju za kreditima. Fiskalna endogenost je teorija da će gospodarstvo, a time i banke, biti vlastiti izvor sredstava kroz prirodni ciklus deficita i zaduženja i kredita koji ga pokreću. Multiplikator novca i endogenost portfelja izgrađeni su na uvjerenju da će odgovarajuća ravnoteža ulaganja na cjelokupnom tržištu osigurati odgovarajuću ponudu kredita.
Prema teoriji endogenog novca, ponuda sredstava određena je potražnjom za bankovnim kreditom. Na primjer, ako postoji mala potražnja, tada su rezerve obično visoke i novčano tijelo će zadržati sredstva. Kada se poveća potražnja za kreditima, dijelovi rezervi će se raspodijeliti bankama kako bi povećanje aktivnosti moglo potaknuti gospodarstvo.
U nekim slučajevima, središnja banka neće iskoristiti pričuve kako bi zadovoljila potražnju za kreditom, ali često će banke imati vlastite resurse za upravljanje ovakvom situacijom. Iz tog razloga, teorija endogenog novca također ovisi o praksi banaka i imovine i obveza. Loše upravljanje tim elementima može utjecati na sposobnost banke da zadovolji potražnju, bez obzira da li središnja banka osigurava sredstva.
U srži teorije endogenog novca je uvjerenje da je novac prvenstveno alat i da je ekonomija u biti sustav razmjene. Državna novčana vlast navodno povećava ili smanjuje protok sredstava iz središnje banke kako bi osigurala da ovaj sustav može napredovati. To se prvenstveno postiže kontrolom toka gotovine kako cijene ne bi bile ni previsoke ni preniske da bi razmjena dobara i usluga bila na dovoljnoj razini aktivnosti.