Engleska množina je oblik riječi na engleskom jeziku koja se odnosi na više od jedne stvari. Oblici množine općenito se odnose na imenice, zamjenice i glagolske oblike. Većina imenica u engleskom jeziku koristi tri specifična sufiksa za označavanje oblika množine, ali postoje mnoge iznimke. Zamjenice i glagoli mogu se u potpunosti promijeniti kako bi označili množinu, iako to nije uvijek slučaj.
Osnovni pisani oblici engleskog sufiksa množine za imenice su -s, koji se izgovara kao [s] ili [z], i -es, koji se izgovara kao [ez]. Ako završetak -s slijedi zvučni zvuk — to su zvukovi za koje se glasnice susreću i vibriraju, kao što su [z], [m], [g] ili samoglasnik — zvuči kao [z]. Primjeri uključuju “pse”, u kojima završetak koristi [z]; “mačke”, koja zadržava bezglasno [s]; i “kutije”, koji koristi [ez]. Završetak -es obično se pojavljuje nakon slova i nizova slova “x”, “s”, “sh” i “ch”.
Engleski oblici imenica u množini imaju nekoliko iznimaka, uključujući upotrebu -ies za riječi koje završavaju na -y i upotrebu latinskih završetaka množine za riječi posuđene iz latinskog. Druge redovite iznimke uključuju masovne imenice, kao što je “voda”, koje ne mijenjaju oblik da bi označile množinu kada se koriste u općem smislu za piće, pronalaženje ili korištenje vode. Engleski je također pun nepravilnih množina koje ne slijede nikakva pravila, a pamćenje je jedini način da zapamtite kako ih tvoriti. Na primjer, ako netko ide u ribolov na bas, on ili ona neće nužno uloviti samo jednog basa. Riječ “bas”, kao i u ribi, je i jednina i množina iako nije masovna imenica.
Većina engleskih zamjenica u množini potpuno mijenja oblik u engleskom jeziku. Zamjenica u prvom licu jednine “ja”, na primjer, ne postaje “jest” ili “ja”, već se mijenja u “mi”. Zamjenice u trećem licu mijenjaju se u “oni” ili “njihovi” ako su posvojne. Zamjenica u drugom licu, “ti”, ostaje ista u množini.
Jedna situacija u engleskom koja stvara zbrku je upotreba posvojnog završetka -‘s, koji ima apostrof. Ako se apostrof pojavi na krivom mjestu ili se ne pojavi tamo gdje bi trebao, može promijeniti značenje riječi. Na primjer, “psi” je množina od “pas”, ali “pseći” je posvojni oblik jednine “pas”. Iz tog razloga, pisci moraju biti vrlo oprezni da pravilno koriste apostrof.