Etnocentrizam znači davanje prednosti kulturi pojedinca nad kulturama bilo koje druge skupine. Pojam se prvi put počeo koristiti početkom 20. stoljeća, a ostaje važan u studijama kulturne antropologije. Mnogi tvrde da se koncept može šire primijeniti na stavove većine ljudi, budući da većina voli i preferira svoju kulturu u odnosu na bilo koju drugu, i na taj način nastoje umanjiti vrijednost i relevantnost drugih kultura ili na druge načine činjenja stvari. Pojam se također može odnositi na napetost koja može postojati u društvu koje ima nekoliko diskretnih kulturnih skupina ili etničkih grupa.
U kulturnoj antropologiji, jedan od razloga zašto je razumijevanje etnocentrizma postalo toliko važno jest taj što antropolog ne bi mogao biti vješt promatrač ako je stalno primjenjivao svoje vlastite kulturne standarde na druga društva. To je dovelo do onoga što se smatra suprotnim pojmom, kulturnog relativizma. Nepristranost u izvješćivanju o tome kako druge grupe “rade stvari” bila je jako potrebna da bi se te grupe znanstveno opisale. Nije potrebno puno čitanja povijesti da bi se pronašli opisi ljudi koji prvi put dolaze u dodir s drugim kulturama da bi se shvatilo koliko je sklonost prema vlastitoj kulturi bila duboko ukorijenjena u prošlosti i, vjerojatno, i dalje ostaje.
Izvještaji o putovanjima u “Novi svijet”, koji ljudima koji su tamo već živjeli, uopće nisu bili novi, prepuni su opisa “divljaka”. Unatoč velikim kulturnim postignućima mnogih plemena s kojima su se susreli, Europljani su takve skupine obično doživljavali kao nekršćane, koji nisu govorili njihove jezike. Bili su manje od punopravnih osoba, baš kao što je većina Afrikanaca bila manje od bijelaca. S etnocentričnog stajališta, stoga je bilo daleko lakše ubijati tisuće ljudi ili započeti trgovinu robljem.
Često se navode povijesni primjeri etnocentrizma kao što su ljudi pogrešno mislili u prošlosti. Postoji mnogo dokaza da su ljudi danas prilično uloženi u superiornost svojih kultura. Napori za postizanje napretka u drugim dijelovima svijeta mogu biti dobronamjerni, ali ne moraju biti kulturološki nužni kada se promatraju očima druge kulture. Jedan primjer toga bio je pokušaj SAD-a da “donese demokraciju” u ostatak svijeta, što odmah pokazuje da SAD preferiraju da demokracija može biti jedini prihvatljiv ili najbolji oblik vladavine. Međutim, SAD to ne temelji na činjenicama, već takve odluke temelje na dugo uvriježenim kulturološkim mišljenjima o demokraciji.
Čak je i prosječan čovjek s vremena na vrijeme kriv za ovu praksu, a teško je ne biti kriv. Većina ljudi je pogledala druge ljude drugačijeg etničkog ili kulturnog porijekla i pitala se: “Kako to mogu nositi?” ili “Kako to mogu slušati?” ili “Kako mogu tako živjeti?” S obzirom na osobne kulturološke standarde, ponašanje nekoga drugog tko dolazi iz druge kulture može se doista činiti čudnim. Vjerojatno je da osoba drugačijeg porijekla ima ista pitanja o drugima.
Svijest da se razlike mogu očekivati i da razlike same po sebi nisu jednako dobre kao, prvi je korak prema izbjegavanju etnocentrizma. S obzirom na to, možda je gotovo nemoguće nikada ne suditi o drugoj kulturi prema standardima domaće kulture. Konstantna potraga za kulturnim relativizmom je vrijedna divljenja, ali vrlo je teško ostvariti pravi relativizam ili živjeti s trajno otvorenim umom.