Fidelio je opera koju je skladao Ludwig van Beethoven, njemački skladatelj poznatiji po svojih devet simfonija, klavirskih sonata i gudačkih kvarteta. Libreto, inspiriran francuskom dramom Jean-Nicolasa Bouillyja, stvorio je Joseph von Sonnleithner 1805. Bouillyjeva drama je već bila postavljena tri puta, i na francuskom i na talijanskom, kada je Beethoven počeo raditi na njemačkom prijevodu i proširenje od strane Sonnleithnera, a Sonnleithnerov libreto je dvaput revidiran: prvo Stephn von Breuning 1806., a potom Georg Friedrich Treitschke 1814.
Tijekom ove komplicirane povijesti stvaranja, opera je s tri čina svedena na dva, te je doživjela promjenu imena. Bouillyjevo djelo nazvano je Léonore, ou L’amour conjugal. Kazalište je natjeralo Beethovena da operu nazove Fidelio kako bi se razlikovalo od prve francuske i talijanske verzije, no sada je standardno da se prve dvije Beethovenove verzije nazivaju Lenore, a treća verzija Fidelio. Iz tog razloga, zbog činjenice da je svaka verzija imala posebnu uvertiru, i neke zbrke u datiranju, uvertire za prve dvije verzije su Leonore br. 2 i Leonore br. 3, odnosno. Postoji još jedna uvertira iz 1807. koja se zove Leonore br. 1, a konačna verzija je uvertira Fidelio.
Beethoven je djelo skladao 1804. i 1805., a premijera Fidelia održana je 20. studenog 1805. u Beču. Odmah su uslijedila još samo dva nastupa, zbog francuske okupacije Beča u to vrijeme. Premijera konačne verzije bila je 23. svibnja 1814. godine.
Priča o Fideliu smještena je u Španjolsku u 1700-te, gdje prvi čin predstavlja Marzelline, čiji je otac, Rocco, tamničar i koja se zaljubila u novounajmljenog pomoćnika svog oca, Fidelia. Fidelio je zapravo prerušena Leonore. Prihvatila je posao u potrazi za svojim mužem Florestanom, za kojeg sumnja da je postao zatvorenik u Roccovom zatvoru. Iako je samo Rocco dopušten u najniže tamnice, po nalogu upravitelja zatvora, Don Pizarra, Leonore/Fidelio nagovara Rocca da i njoj dopusti obilazak jer sumnja da je Florestan tamo. Ispostavilo se da se Florestan doista drži, da ga Don Pizarro smatra osobnim neprijateljem i da Don Pizarro planira ubiti Florestana prije očekivanog inspekcijskog posjeta ministra Don Fernanda.
U drugom činu Florestan ima viziju da ga Leonore dolazi spasiti, ali sumnja u njezinu istinitost. Stižu Rocco i Leonore i počinju kopati Florestanov grob, po Don Pizarrovom nalogu. Rocco i Leonore/Fidelio daju Florestanu kruh i vodu, ali Florestan ne prepoznaje svoju ženu. Rocco daje znak Don Pizarru da je grob spreman, a Don Pizarro napreduje bodežom, da bi ga Leonore zaustavio pištoljem. U ovom trenutku dolazi Don Fernando, a Rocco i Don Pizarro mu moraju izaći u susret. Nakon što je objavio amnestiju, Don Fernando je začuđen i oduševljen kada mu Rocco predstavlja Florestana, Don Fernandovog prijatelja, i priča o Leonorinim postupcima. Don Pizarro je uhićen, Leonore skida Florestanove lance, a svi ostali zatvorenici su oslobođeni.