Financijska deregulacija može se odnositi na razne promjene zakona koje financijskim institucijama omogućuju više slobode u načinu na koji se natječu. O tome jesu li takve promjene korisne ili štetne za gospodarstvo u cjelini, naširoko se raspravljalo. Važno je napomenuti da financijska deregulacija ne znači uklanjanje svih pravila ili propisa.
Najpoznatiji oblik financijske deregulacije u Sjedinjenim Državama dogodio se 1999. godine kada je Kongres ukinuo dijelove Glass-Steagallovega zakona. Ovaj zakon, donesen 1933. tijekom depresije, značio je da je bilo koja tvrtka mogla djelovati samo kao poslovna banka, investicijska banka ili osiguravajuće društvo. Poslovna banka klijentima je nudila usluge štednje i kredita, dok je investicijska banka obavljala poslove poput prodaje vrijednosnih papira, trgovanja stranim valutama i pomaganja tvrtkama u spajanjima.
Ukidanje ovog zakona značilo je da tvrtke sada mogu obavljati funkcije dvije ili sve tri ove vrste institucija. Jedan od glavnih argumenata u prilog ovakvom ukidanju zakona bio je da bi se njime ograničili učinci ekonomskih ciklusa na pojedinačna poduzeća. Na primjer, vjerojatnije je da će ljudi uštedjeti tijekom krize, ali vjerojatnije će ulagati kada im je bolje. Financijska deregulacija bi stoga teoretski značila da bi tvrtke mogle rasti i dosljednije voditi poslovanje.
Također se tvrdilo da bi deregulacija poduzeća učinila konkurentnijima. Mogli bi raditi učinkovitije, posebno kada su se dvije tvrtke iz različitih sektora spojile i udružile svoje resurse. To bi također moglo pomoći poslovanju u cjelini jer bi konkurencija i učinkovitost poduzećima učinile jeftinijim dobivanje sredstava za kapitalna ulaganja.
Kritičari financijske deregulacije tvrde da je ona prouzročila ili potaknula bankarsku krizu koja je započela 2007. Kažu da je uklanjanje barijera između različitih vrsta financijskih institucija izazvalo sukob interesa. Na primjer, tvrtka koja je prije bila poslovna banka i imala mnogo potrošača i poslovnih klijenata, sada bi mogla preuzeti previše rizika jer se pokušava natjecati u sektoru ulaganja i osiguranja. Kritičari su također tvrdili da je deregulacija omogućila pojedinim financijskim institucijama da postanu toliko velike da bi vlada morala uskočiti kada se bore, a ne dopustiti im da propadnu i riskiraju da naškode cijelom gospodarstvu.
Drugi oblik financijske deregulacije dogodio se u Ujedinjenom Kraljevstvu koji je uključivao građevinska društva. To su financijske institucije koje su bile u vlasništvu njihovih klijenata, a ne dioničara, a specijalizirane su za hipotekarne kredite. Nakon što su se građevinska društva počela izravnije natjecati s bankama 1980-ih, vlada je promijenila zakon kako bi im omogućila demutualizaciju. To je značilo da se, ako se članovi društva slože na glasovanju, može promijeniti u društvo s ograničenom odgovornošću. Od tada je svako građevinsko društvo koje se demutualiziralo ili otkupilo banka ili ga je preuzela država nakon financijskih poteškoća.