Kada se političari i javni dužnosnici natječu za izbore, prikupljaju novac kako bi platili svoj izborni napor, a proces prikupljanja i trošenja izbornih sredstava poznat je kao financiranje kampanje. Pojedinci i političke organizacije zahtijevaju novac kako bi se kandidirali za državne pozicije na lokalnoj i nacionalnoj razini, te je posljedično financiranje kampanja glavni problem na svim razinama vlasti. Na većini izbora kandidati moraju platiti pristojbu za prijavu kada registriraju svoju kandidaturu, a osim pokrivanja ovog troška, kandidatima je potreban novac za promicanje svojih kampanja.
U mnogim se zemljama financiranje kampanje usredotočuje na financiranje koje osiguravaju nacionalne ili lokalne vlasti koje je dostupno kandidatima bez obzira na njihovu političku ideologiju. Ovo financiranje može biti u obliku izravnih novčanih doprinosa ili neizravnog financiranja, kao što je omogućavanje pristupa besplatnom vremenu emitiranja na nacionalnim ili lokalnim televizijskim postajama. Zagovornici javnog financiranja smatraju da ono promiče jednakost i sprječava bogate da dominiraju izbornim procesom. Kritičari javnog financiranja kampanja smatraju da postojeći državni subjekti ne bi trebali imati ulogu u financiranju potencijalnih kandidata.
Izborni kandidati u mnogim zemljama uvelike se oslanjaju na financiranje privatnih kampanja. Kandidati koriste telemarketere za prikupljanje donacija od simpatičnih skupina i članova političkih stranaka. Ostali alati za prikupljanje privatnih donacija uključuju pisma prikupljanja sredstava, e-poštu i uspostavljanje internetskih stranica koje su opremljene za rukovanje donacijama putem kreditnih ili debitnih kartica. Privatne donacije ne dolaze samo od pojedinaca već i od političkih organizacija, sindikata i poduzeća. Tijekom predizbornih kampanja istaknuti izborni kandidati održavaju skupove prikupljanja sredstava na kojima korporativni donatori i fizička lica mogu saznati više o kandidatovim predizbornim obećanjima i dati donacije.
Zakoni u nekim zemljama omogućuju kandidatima da prihvate mješavinu javnih i privatnih doprinosa za financiranje kampanja. To jamči da će male političke stranke dobiti sredstva za plaćanje nekih marketinških, reklamnih i drugih osnovnih troškova vezanih uz izbore. Istaknuti političari i velike političke stranke imaju koristi od ovog sustava jer privatni donatori mogu slobodno doprinijeti kampanjama.
Kritičari privatnih donacija tvrde da bogati pojedinci i velike korporacije mogu nepravedno utjecati na izbore donirajući značajne svote novca određenim kandidatima ili pojedincima. Neki ljudi vjeruju da privatne donacije mogu dovesti do korupcije jer primatelj može osjećati potrebu donijeti zakon koji je povoljan za donatora kako bi se zajamčila stalna podrška donatora. Reforma financiranja kampanja opisuje napore nekih pojedinaca i političkih skupina da ograniče privatne donacije na svim razinama vlasti. U SAD-u je Zakon o poštenoj izbornoj kampanji (FECA) iz 1971. zahtijevao od kandidata da otkriju svoje donatore, a naknadna izmjena iz 1974. ograničila je privatne donacije.