Većina nekretnina može se klasificirati kao stambene, poslovne ili zemljišne. Nekretnina se smatra investicijskom nekretninom ako je vlasnik ne koristi kao osobno prebivalište ili glavno mjesto poslovanja; investicijska nekretnina može uključivati kuću za najam ili stambenu zgradu. Svaki novac koji se koristi za osiguranje takve nekretnine smatra se financiranjem investicijskih nekretnina.
Financiranje ulaganja u nekretnine ne nude svi zajmodavci. Mnogi zajmodavci nude financiranje samo kupcima koji planiraju zauzeti nekretninu kao svoje glavno prebivalište. Kako bi dobili financiranje ulaganja u nekretnine, potencijalni kupci moraju tražiti zajmodavce koji imaju programe zajmova za ulaganje u nekretnine. Financiranje ulaganja u nekretnine nude poslovne banke, štedno-kreditna društva, kreditne unije, osiguravajuća društva i drugi zajmodavci koji se bave kreditiranjem nekretnina u poslovne svrhe.
Najčešći program zajma za ulaganje u nekretnine je za kupnju 1-4 stambene jedinice. To uključuje obiteljsku kuću, duplex, triplex ili fourplex. Bilo koju stambenu nekretninu iznad pet jedinica zajmodavci općenito tretiraju kao komercijalnu nekretninu u svrhu ulaganja.
Financiranje ulaganja u nekretnine teže je dobiti od konvencionalnih zajmova iz nekoliko razloga. Budući da investitor ne živi u nekretnini, vjerojatnije je da će odustati od kredita ako vrijednost nekretnine padne ispod iznosa zajma. Ova situacija se zove “biti pod vodom”. Banke često gledaju na zajmove za ulaganja u nekretnine kao na visokorizične zajmove, te stoga naplaćuju višu kamatnu stopu i nude kraće rokove otplate od konvencionalnih zajmova. Ove kredite je također teže prodati na sekundarnom tržištu.
Iako vlasnik obično ne može živjeti na komadu zemlje sam, on ili ona možda planiraju izgraditi dom na toj zemlji u kojoj će živjeti. U tu svrhu zemljište se ne bi smatralo investicijskom nekretninom; niti bi vlasnik koristio financiranje ulaganja u nekretnine za kupnju zemljišta. Ako bi se zemljište koristilo za izgradnju nekretnine koja bi se kasnije iznajmljivala ili prodavala za profit, a da vlasnik u njoj nikada nije živio, smatralo bi se investicijskom nekretninom i vlasnik bi tada mogao koristiti financiranje ulaganja u nekretnine za kupnju zemljišta.
Komad poslovnog prostora koji koristi samo vlasnik/kupac, na primjer u jednoj maloprodajnoj zgradi kao što je restoran ili kuća za automobile, smatrat će se vlasničkom imovinom, a ne ulaganjem. Ako bi poslovni prostor koristili vlasnik i drugi zakupci, nekretnina bi se smatrala investicijskom nekretninom. Takva bi imovina mogla uključivati trgovački centar ili poslovnu zgradu s više stanara.