Fiskalna kontrola je ekonomska politika u kojoj država namjerno izbjegava potrošnju deficita. Da bi izvršila fiskalnu kontrolu, država ne troši više nego što može prikupiti u istom razdoblju putem poreza ili prodajom imovine. Cilj je izbjeći potrebu za zaduživanjem, a time i budućim otplatama kamata. Politički protivnici to mogu smatrati nepravedno neutralnim terminom i radije opisuju neke verzije politike kao fiskalni konzervativizam.
Namjerno usvojiti politiku fiskalne kontrole zapravo je zauzeti poziciju u velikoj političkoj i ekonomskoj raspravi o tome trebaju li vlade posuđivati za financiranje javne potrošnje. Moguće je da država potroši više nego što prima, posuđujući novac kroz mjere kao što je izdavanje obveznica. Pobornici takvog zaduživanja, poznatog kao deficitarna potrošnja, tvrde da je trošak zaduživanja veći od prednosti mogućnosti ulaganja u kapitalnu potrošnju kao što je izgradnja novih škola, i uspoređuju to s poslovnim zaduživanjem za financiranje širenja. Pobornici kontrole deficita tvrde da je takva potrošnja neodgovorna i stavlja javne financije pod još veći pritisak u budućnosti, posebice uzimajući u obzir plaćanje kamata na zaduživanje.
Procjenjivanje takvih politika može biti teško u ekonomskom smislu. To je zato što neki elementi državne potrošnje i prihoda variraju s ekonomskim ciklusima, bez promjene ekonomske politike. Glavni primjeri su porezi i socijalna potrošnja. To znači da tijekom recesije vlada koja vodi politiku ekonomske kontrole i dalje može imati proračunski manjak. Kako bi omogućili pravedniju usporedbu, neki ekonomisti pokušavaju prilagoditi mjere potrošnje i prihoda kako bi uzeli u obzir ekonomske cikluse.
Također može biti teško procijeniti je li politika klasificirana kao kontrola deficita kada zemlja već ima veliki dug ili izgrađen višak. Vlada s općim načelom fiskalne kontrole možda će moći potrošiti više nego što prima za određeno razdoblje, financirajući višak iz postojećeg viška. Iz tog razloga može postojati razlika između vladine dugoročne ekonomske politike i načela te obrasca potrošnje u određenoj godini.
Neke od mjera koje se koriste za postizanje ekonomskog cilja mogu se smatrati političkim elementom. Na primjer, moglo bi se tvrditi da visok porez koji je jednak visokoj razini potrošnje znači fiskalnu kontrolu, budući da je ravnoteža još uvijek neutralna. Neki zagovornici fiskalne kontrole, međutim, uvijek mogu voditi politiku stavljanja naglaska na smanjenje potrošnje kako bi se smanjila uključenost države u tržišta. Protivnici takve politike to mogu nazvati politički motiviranim i označiti kao fiskalni konzervativizam.