Fiskalni deficit je situacija u kojoj su odobreni rashodi državnog tijela veći od iznosa prihoda koji taj isti subjekt ostvaruje. Kada se ovaj fenomen dogodi, ponekad se naziva deficitarna potrošnja, što znači da, iako su rashodi odobreni, prihod nije dovoljan za pokrivanje troškova ako se ti rashodi stvarno koriste. Često se razlika između rashoda i stvarnog prihoda nadoknađuje prijenosom sredstava s računa pričuva, zaduživanjem iz nacionalnog ili federalnog bankarskog sustava ili smanjenjem rashoda kako bi bili više u skladu sa stvarno primljenim prihodom.
Postoje dvije škole mišljenja o fiskalnom deficitu. U kejnzijanskoj ekonomiji na situaciju ovog tipa ne gleda se nužno kao na lošu stvar. Zapravo, fiskalni deficit se može iskoristiti za poticanje gospodarstva i izvlačenje nacije iz razdoblja recesije. Iz ove perspektive, važno je upravljati deficitom na odgovoran način, dopuštajući mu da naraste samo do određene razine i postižući željeni cilj. Ako se fiskalnim deficitom ne upravlja pravilno, sve koristi su zasjenjene brojnim problemima koji mogu nastati kada se potrošnja deficita ne kontrolira.
Ekonomisti koji su konzervativnijeg mišljenja skloni su obeshrabriti stvaranje bilo kakvog fiskalnog deficita iz bilo kojeg razloga. Cilj bi trebao biti uravnotežen proračun u kojem se stvarni i predviđeni rashodi uvijek održavaju u skladu s iznosom primljenih prihoda. Time se eliminira potreba za prijenosom sredstava s računa pričuve ili nepredviđenog računa, dopuštajući da ta sredstva ostanu na mjestu osim ako nisu potrebna za hitne situacije koje nisu pokrivene proračunom. Uravnotežen proračun također minimizira potencijal za posuđivanje sredstava od federalne banke pričuva, učinkovito održavajući državni entitet stabilnim i uglavnom bez duga.
Različite vlade provode i slijede različite oblike fiskalne politike. Neki fiskalni deficit vide kao pozitivnu situaciju, sve dok se tim deficitom upravlja i obuzdava. Drugi smatraju deficit nužnim zlom, nečim što treba tolerirati, ali ne i promovirati kao pozitivan gospodarski fenomen. Drugi pak djeluju iz stava da je uravnotežen proračun uvijek cilj, te da treba poduzeti sve razumne radnje kako bi se izbjegla bilo kakva vrsta deficitarne potrošnje. Promatrajući fiskalnu politiku koja se više usredotočuje na upravljanje državnim kupnjama kako bi se savezni dug sveo na minimum, fiskalni napori postaju manje glomazni i zahtijevaju manje resursa za upravljanje i na kraju povlačenje tog duga, čime se zapravo vlada približava uravnoteženom proračunu.