Plamište određene kemikalije odnosi se na najnižu temperaturu na kojoj će ta kemikalija, u tekućem obliku, proizvesti zapaljive pare koje će se zapaliti uvođenjem izvora paljenja. Ova temperatura može varirati, za danu kemikaliju, na temelju čimbenika uključujući tlak, količinu kemikalije i mjesto izvora paljenja u odnosu na kemikaliju. Plamište za određenu kemikaliju je, stoga, pomalo nepouzdano i treba se koristiti kao opća smjernica, a ne kao apsolutna vrijednost.
Postoje dva osnovna načina na koje se može odrediti plamenište za određenu kemikaliju: pokusi s otvorenom čašom ili pokusi u zatvorenoj čaši. Obje vrste pokusa temelje se na činjenici da tekućina koja je zapaljiva, poput benzina, oslobađa pare koje su potencijalno zapaljive. Kako temperatura tekućine raste, povećava se i količina tih para. To znači da je pri određenoj temperaturi koncentracija pare dovoljno visoka da ona postaje zapaljiva. Kemikalije s prilično niskom točkom plamena nazivaju se zapaljivim, dok se kemikalije s višim plamenikom obično nazivaju zapaljivim.
Eksperiment s otvorenom čašom uključuje količinu određene kemikalije stavljene u otvoren spremnik. Kemikalija se polagano zagrijava i izvor paljenja, kao što je mali plamen, uvodi se iznad kemikalije u različitim intervalima. Taj se proces nastavlja sve dok se ne postigne temperatura na kojoj se pare iz kemikalija zapale, čime se uspostavlja točka bljeska za tu kemikaliju. Nakon što dođe do paljenja, izvor paljenja se uklanja i pare bi tada trebale prestati gorjeti; međutim, ako nastave gorjeti bez izvora, tada je dosegnuta točka požara za kemikaliju.
U eksperimentu s zatvorenom čašom, proces je sličan, ali je spremnik za kemikaliju pokriven poklopcem, a izvor paljenja se uvodi kroz poklopac. Eksperiment sa zatvorenom čašom omogućuje određivanje točke zapaljenja određene kemikalije kada je ta kemikalija pod povećanim tlakom zbog zatvorenog sustava. To je važno za određivanje sigurnih uvjeta rukovanja raznim kemikalijama koje se pohranjuju ili transportiraju u zatvorenim spremnicima.
Kada je predstavljena točka paljenja za određenu kemikaliju, obično je popraćena informacijama koje pokazuju u kojim uvjetima je ta točka točna, kao što su detalji o tlaku i položaju izvora paljenja. Točka požara za kemikaliju obično je nešto viša od plamena te kemikalije, a točka samozapaljenja je još viša. Točka samozapaljenja kemikalije je temperatura na kojoj će se određena kemikalija ili tvar zapaliti sama, bez vanjskog izvora paljenja.