Mušičarenje je vrsta ribolova koja uključuje korištenje umjetne muhe. Razlikuje se od tradicionalnih metoda ribolova po tome što mušičari bacaju udicu koja obično ima komadiće perja, krzna, pjene, pređe ili drugog sličnog materijala pričvršćenog pomoću konca kako bi se formiralo ono što se naziva ‘muha’, za razliku od korištenja crvi ili drugi mamac.
Najpoznatiji i klasičan oblik mušičarenja je ono što je poznato kao ribolov na suhu muhu. Ribar koristi umjetnu muhu, koju baci tako da će plutati po vodi. Muha će prijeći preko ribe koja će se, nadamo se, dići i ugristi je. Ribar tada pokušava kontrolirati pokušaje ribe da pobjegne, umarajući je dovoljno da je unese i izvuče iz vode pomoću mreže za slijetanje. Mnogi ribolovci preferiraju ovu vrstu mušičarenja jer se sve može vidjeti – ribič zabacuje ribu koju vidi, muha je lako vidljiva na površini vode i može vidjeti kako riba uzima muhu. Jedina mana ovoga je ta što se pastrve i druge ribe obično hrane pod vodom, pa stoga nije velika vjerojatnost da će doći do suhe muhe.
Drugi oblik mušičarenja je ono što je poznato kao ribolov na nimfe. Kada muhe polažu jaja u rijeci ili jezeru, jaja se izlegu kao nimfe, koje se probijaju na površinu, gdje se izlegu u muhu. Stoga se u ribolovu na nimfe koriste imitacije različitih nimfa koje su opterećene da ostanu ispod površine vode. Ovakav način ribolova često se smatra izazovnijim, jer se sve radnje odvija ispod površine.
Dok se većina vrsta ribe može uloviti na muhu, najčešće su pastrve, losos, čari i većina divljači. Pastrve su daleko najpopularnije, budući da se pastrve hrane i žive u plitkim vodama i jedu male kukce.
Mušičarenje postaje sve popularniji sport, a većina ribolovaca složit će se da se ne radi samo o lovu ribe. Neki bi ribolovci čak smatrali da je mušičarenje svojevrsna religija, a većina ga smatra opuštajućom razonodom u kojoj mogu uživati ljudi iz svih sfera života. Također se sviđa ekološki svjesnijima, jer je manje štetna za ribu od mnogih drugih tehnika, a većina ribolovaca vraća svoj ulov.