Fonemska transkripcija je sustav koji se koristi za korištenje slova ili simbola za predstavljanje zvukova u govoru. Vjerojatno se razlikuje od poznatije fonetske transkripcije. Fonemska transkripcija daje manje detalja od fonetske transkripcije i ima za cilj samo pokriti informacije potrebne kako bi se izbjegla zabuna.
Osnova fonetske i fonemske transkripcije je fonem. To se definira kao najmanji dio zvuka riječi koji se može jasno definirati kao zaseban zvuk koji bi mogao utjecati na značenje onoga što osoba kaže. To se može razlikovati od jezika do jezika. Na primjer, u engleskom jeziku razlika između “d” i “t” u “dime” i “time” trebala bi se jasno razlikovati i dovoljna je da promijeni značenje. U nekim drugim jezicima dva bi se glasa izgovarala na isti način, što znači da se dvije riječi ne mogu razlikovati.
Fonetske transkripcije pokušavaju prikazati zvukove kao slova i simbole, omogućujući ljudima da znaju kako se riječ izgovara, a da je ne čuju. Fonetsku transkripciju najčešće će ljudi vidjeti u rječnicima. Mnoge transkripcije koriste standardizirani skup simbola, što znači da je moguće da ljudi čitaju i razumiju izgovor riječi bez obzira na jezik koji govore.
Takve se transkripcije obično klasificiraju kao široke ili uske. Pojednostavljeno rečeno, što je uža transkripcija, simboli točnije predstavljaju stvarni zvuk izgovora. Nedostatak je što to obično zahtijeva više simbola, što produljuje transkripciju i smanjuje broj ljudi koji mogu koristiti sustav jer znaju sve simbole. Fonemska transkripcija se može klasificirati kao vrlo široka fonetska transkripcija ili kao nefonetska transkripcija uopće. To je zato što jednostavno prenosi zvuk i daje malo ili nimalo dodatnih informacija.
Konkretno, fonemska transkripcija ne razlikuje alofone, koji su dva zvuka koja su tehnički različita, ali kod kojih ta razlika nije problem za komunikaciju. Na primjer, glasovi “p” u “penny” i “spend” tehnički se izgovaraju na drugačiji način i stoga bi obično bili drugačije navedeni u fonetskoj transkripciji. Ako se dva zvuka zamijene, slušatelju bi te dvije riječi mogle zvučati pomalo čudno, ali bi i dalje bile jasne i nijedna se ne bi pomiješala s drugom riječju. To znači da su alofoni i stoga su oba navedena na isti način u fonemskoj transkripciji.