Fonetika je lingvistička disciplina koja se usredotočuje na proučavanje glasova koji se koriste u govoru. Ne bavi se značenjem tih zvukova, redoslijedom u kojem su postavljeni ili bilo kojim drugim čimbenikom izvan načina na koji se proizvode i čuju, te njihovim različitim svojstvima. Ova disciplina usko je povezana s fonologijom, koja se usredotočuje na to kako se zvukovi razumiju u danom jeziku, i semiotikom, koja gleda na same simbole.
Postoje tri glavna podpolja fonetike, od kojih se svako fokusira na određeni aspekt zvukova koji se koriste u govoru i komunikaciji. Auditivna fonetika promatra kako ljudi percipiraju zvukove koje čuju, akustična fonetika gleda na valove uključene u zvukove govora i kako ih tumači ljudsko uho, a artikulacijska fonetika gleda na to kako zvukove proizvodi ljudski glasovni aparat. Ovo treće podpodručje je mjesto gdje većina ljudi započinje studij, a koristi se mnogim ljudima izvan područja lingvistike. To uključuje logopede, računalne sintisajzere govora i ljude koji su jednostavno zainteresirani naučiti kako stvaraju zvukove koje čine.
Međunarodna fonetska udruga ima posebnu abecedu za opisivanje svih različitih zvukova ili telefona za koje se trenutno smatra da se koriste u ljudskom govoru. Međunarodna fonetska abeceda (IPA) ima više od 100 različitih telefona na popisu i daju različite oznake. Zvukovi se mogu podijeliti u nekoliko različitih skupina, ovisno o tome koriste li zrak iz pluća ili ne, jesu li zvučni ili ne, položaj jezika u ustima i način na koji se zvuk mijenja. Dok većina zvukova koje stvaraju govornici svijeta spadaju u donekle uski pojas ovog spektra, postoje i drugi zvukovi koji su prilično različiti, kao što su škljocanje i škljocanje na nekim afričkim jezicima.
Većina suglasnika, koji se nazivaju plućni suglasnici, koriste zrak iz pluća i mogu se postaviti na rešetku ovisno o tome koji se dijelovi vokalnog trakta koriste za artikulaciju zvuka govora i kako je zrak zapriječen dok prolazi kroz usta. Na primjer, zvuk /p/ koristi obje usne za artikulaciju zraka, pa je stoga poznat kao bilabijal. Također se sastoji od pune stope zraka, poznatog kao ploziv. Glas /p/, dakle, kao i zvuk /b/, može se opisati kao bilabijalni ploziv. Zvuk /b/, budući da glasnica vibrira kako se kaže, naziva se zvučnim bilabijalnim plozivom, dok se glas /p/, koji nema takvu vibraciju, naziva nezvučnim bilabijalnim plozivom.
Svi suglasni glasovi koji se koriste u govoru mogu se opisati na ovaj način, od /r/ zvuka na engleskom, koji se zove alveolar trill, na primjer, do zvuka na početku riječi “još”, transkribirano u IPA sa simbol j i opisan kao palatalni aproksimant, dubokog grla arapskih zvukova faringealnih frikativa.