Formalni esej je dio nefikcionalnog pisanja koji iznosi tezu i pruža dokaze koji to podupiru. Ova vrsta eseja obično se dodjeljuje srednjoškolcima i studentima na satovima jezične umjetnosti kao dio njihovog pismenog obrazovanja. Formalni eseji mogu imati duljinu od nekoliko odlomaka do mnogo tipkanih stranica, ovisno o složenosti argumenta i, u mnogim slučajevima učenika, zahtjevima određenog zadatka. Ovi eseji obično sadrže uvodni odlomak koji čitatelja upoznaje s izjavom teze, nakon čega slijedi nekoliko odlomaka dokaza koji podupiru argumentaciju pisca. Esej obično završava zaključkom koji ponavlja tezu i ponavlja glavne točke rada.
Proces pisanja formalnog eseja počinje sastavljanjem teze na kojoj će se graditi ostatak rada. Studenti obično moraju pronaći temu eseja unutar granica određenog predmetnog područja. Pisci bi trebali odvojiti vrijeme u pronalaženju jedinstvene, uvjerljive teme za koju su zainteresirani za istraživanje i pisanje. Pisac eseja također će morati razmisliti o željenoj duljini završnog eseja i odrediti je li tema preduga ili prekratka za dati zadatak. Obično su i profesionalni i studentski pisci ograničeni brojem riječi kada se od njih traži da sastave službeni esej.
Nakon što pisac pronađe odgovarajuću izjavu o tezi, morat će pronaći uvjerljive dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju koju iznosi. Neki eseji iznose više tvrdnji koje će trebati potkrijepiti tijekom rada. Formalni eseji obično zahtijevaju dokaze iz uglednih izvora kao što su recenzirane knjige i časopisi. U prošlosti se velik dio ovih istraživanja obavljao u knjižnici, ali uvođenje interneta značilo je da se mnogi znanstveni resursi potrebni za istraživanje rada sada mogu pronaći na internetu. Profesionalni pisci mogu imati pristup posebnim bazama podataka kako bi im pomogli pronaći pouzdane dokaze koji podupiru svoje tvrdnje.
Cilj istraživanja je da pisac otkrije dovoljno dokaza da podupre svoju početnu tezu, iako će je možda morati modificirati ili čak pronaći novu tezu, ovisno o tome što njegovo istraživanje otkriva. Sada bi trebao biti u mogućnosti započeti sređivanje svojih dokaza i sastavljanje grubog nacrta svog formalnog eseja. Pisci moraju dati citate za svako djelo u eseju koje nije njihovo. Ovi citati mogu biti u obliku završnih bilješki ili fusnota, ovisno o tome koji stilski vodič pisac koristi. Neispravno citiranje djela drugog pisca smatra se plagijatom i može rezultirati ozbiljnim posljedicama kako u akademskom tako iu profesionalnom svijetu.
Pisanje i revidiranje formalnog eseja može potrajati značajno vrijeme, čak i za relativno kratak rad, stoga je važno da pisac u skladu s tim planira. Nakon što je esej dovršen, učenik bi trebao zamoliti nekoga da pregleda esej u potrazi za greškama u gramatici ili strukturi. Profesionalni pisci mogu imati urednika koji nadgleda ovaj proces. Iako formalno pisanje eseja može biti naporan proces, ono je nužan dio učenja razvijanja ideja i dokazivanja njihove valjanosti čitateljima. Ova vrsta pisanja eseja čini veliki dio akademskog razvoja i razvoja politike u mnogim područjima diljem svijeta.