Prema teorijama, osoba s fotografskim pamćenjem sposobna je pamtiti scene i događaje kao detaljne, precizne slike. Brojne znanstvene studije sugeriraju da je fotografsko pamćenje vjerojatno čisto legendarno, jer nikada nisu dokumentirane demonstracije istinskog fotografskog pamćenja. Neki ljudi, međutim, imaju ono što je poznato kao eidetičko pamćenje, srodan, ali donekle drugačiji koncept. Pojmovi “eidetsko” i “fotografsko” ponekad se brkaju, posebno u popularnim medijima, a neki ljudi mogu se odnositi na fotografsko sjećanje kada stvarno misle na eidetsko sjećanje.
Zagovornici uvjerenja da fotografsko pamćenje doista postoji kažu da su neki ljudi sposobni pohranjivati informacije u obliku detaljnih slika kojih se po volji mogu prisjetiti. Osoba s takvim pamćenjem, na primjer, mogla bi detaljno opisati sliku nakon što je jednom vidjela ili bi mogla recitirati odlomke iz knjige koju je samo u prolazu vidjela. Ljudi su zapravo sposobni za takve podvige, ali čini se da je to rezultat rigoroznog mentalnog treninga, a ne stvarne fotografske memorije.
U eidetičkom pamćenju ljudi pohranjuju vizualne informacije s visokom razinom preciznosti, a to im omogućuje da ponove informacije u iscrpnim detaljima, ali obično tek ubrzo nakon što su im izloženi. Čini se da je eidetičko pamćenje najčešće u djece, obično blijedi s godinama, a neki istraživači sugeriraju da bi to moglo biti zato što djeca češće spremaju informacije na čisto vizualni način, umjesto da pokušavaju verbalno opisati stvari koje vide. Na primjer, netko s eidetičkim pamćenjem može pogledati sliku psa i kasnije je vrlo precizno opisati, ali ako on ili ona kaže “pas” kada gleda sliku, razina prisjećanja se čini smanjenom.
U slučaju pojedinaca koji imaju eidetičko pamćenje, čini se da pohranjuju informacije na fundamentalno različite načine koji omogućavaju vrlo visoku razinu prisjećanja. Ova vrsta sjećanja nije sasvim ista stvar kao čuveno “fotografsko pamćenje” koje se povremeno pojavljuje u popularnim medijima, ne samo zato što se fotografska sjećanja često pripisuju odraslima, a djeca su zapravo vjerojatnija da imaju eidetičko pamćenje.
Brojni su ljudi kroz povijest pokazali zadivljujuću sposobnost pamćenja stvari, od redaka stotina drama do detalja vizualnih scena koje kasnije mogu reproducirati na platnu. Za ove se osobe ponekad govorilo da imaju fotografsko pamćenje, ali istina je da su se vjerojatno sami trenirali tijekom godina. Za profesionalce koji rade u područjima gdje je dobro pamćenje ključno, kao što su glumci, slikari i glazbenici, razvoj različitih trikova pamćenja je od vitalne važnosti za uspjeh, a ovi podvizi pamćenja postignuti su napornim radom i predanošću, a ne magijom pamćenja.