Funkcija potrošnje je pokušaj da se na matematički način izrazi način na koji potrošačka potrošnja funkcionira. Temelji se na dvije vrste potrošnje: autonomnoj potrošnji koja je konstantna i induciranoj potrošnji koja varira s razinom prihoda. Kritičari funkcije potrošnje sugeriraju da ona ne uzima u obzir budući prihod.
Postoji nekoliko načina za izražavanje funkcije potrošnje, ali svi uključuju zbrajanje dvije brojke. Jedna brojka je jednostavno autonomna potrošnja. Druga brojka je raspoloživi dohodak koji je dostupan potrošačima pomnožen s udjelom raspoloživog dohotka koji se troši na induciranu potrošnju, a to je potrošnja koja varira s razinom dohotka. To može uključivati robu i usluge koje se smatraju luksuzom, ali također može uključivati kupnju kvalitetnijih proizvoda koji se koriste za osnovne potrebe.
Autonomna potrošnja je potrošnja koja ostaje ista bez obzira na prihode ljudi. U teoriji, to bi uključivalo potrošnju na osnovne stvari poput plaćanja stanarine ili hipoteke, osnovne hrane i odjeće. Moguće je da ukupna autonomna potrošnja bude veća od ukupnog prihoda. To bi se dogodilo tamo gdje je gospodarstvo bilo u teškom stanju i, uzeto kao opći prosjek, ljudi su se oslanjali na štednju ili zaduživanje kako bi financirali svoje osnovne potrebe.
Funkcija potrošnje koristi mjeru poznatu kao granična sklonost potrošaču. Ovo mjeri koliki će dio rasta prihoda potrošači vjerojatno potrošiti. Većina ekonomista vjeruje da to nije stalan faktor, već faktor koji opada s prihodom. To znači da, iako potrošačka potrošnja raste s prihodom, ne raste tako brzo. To je zato što što više novca ljudi imaju, veća je vjerojatnost da će osjećati da su njihove potrebe zadovoljene i da će biti u poziciji da se odluče protiv “rasipne” dodatne potrošnje.
Funkcija potrošnje poznata je i kao hipoteza apsolutnog dohotka. Prvotno ga je razvio ekonomist John Maynard Keynes početkom 20. stoljeća. Moderne studije pokazuju da je to pouzdan vodič u kratkom roku, ali se dugoročno ne pokazuje tako točnim.
Postoji nekoliko teorija koje pokušavaju ispraviti ovaj nedostatak. Hipoteza o trajnom dohotku uzima u obzir da će ljudi vjerojatnije posuditi novac za “nepotrebnu” potrošnju jer očekuju da će ga financirati iz budućih prihoda, bilo da se radi o plaćama tijekom radnog vijeka ili neočekivanim prihodima, kao što je nasljedstvo. Hipoteza životnog ciklusa djeluje na sličan način i sugerira da godišnja potrošnja potrošača čini stabilan postotak ukupnog prihoda koji očekuje da će ostvariti tijekom svog života, uzimajući u obzir odlazak u mirovinu.