Funkcionalno oštećenje je zdravstveno stanje u kojem je normalna funkcija dijela tijela manja od punog kapaciteta. Vrste oštećenja koja se mogu zadržati kreću se od blagih situacija koje uključuju samo blagi gubitak funkcije do potpunog oštećenja koje se često smatra potpunim invaliditetom. Iako se pojam često primjenjuje na fizička ograničenja, može se dokazati i kao kognitivno ili emocionalno ograničenje.
Znakovi funkcionalnog oštećenja obično uključuju manifestacije neke vrste smanjenja sposobnosti koje je vidljivo drugima. Na primjer, ono što utječe na ruke može biti nemogućnost stiskanja šake ili hvatanja predmeta koje je u prošlosti bilo lako sigurno uhvatiti. Što se tiče emocionalnih problema, razvoj depresije, fobija i anksioznih poremećaja su sva stanja koja se mogu klasificirati kao oštećenja, zajedno s dijagnozom demencije ili neke druge vrste mentalne bolesti.
Jedna od definirajućih karakteristika funkcionalnog oštećenja jest da je smanjenje tjelesne ili mentalne sposobnosti dovoljno da ometa obavljanje svakodnevnih zadataka. Na primjer, ako pojedinac doživi tešku živčanu bolest koja zauzvrat dovodi do razvoja agorafobije, sposobnost te osobe da radi izvan kuće ili sudjeluje u aktivnostima kao što su jedenje vani ili prisustvovanje društvenim događajima može biti značajno smanjena. Kada se to dogodi, funkcionalno oštećenje pojedinca smatra se donekle visokim.
Identificiranje prisutnosti funkcionalnog oštećenja važno je iz nekoliko razloga. S medicinskog stajališta, pravilna procjena vrste prisutnog oštećenja olakšava identificiranje najpovoljnijeg tijeka liječenja za pacijenta. S pravnog stajališta, procjena oštećenja često je potrebna kako bi se utvrdilo ima li pojedinac pravo na invalidnine koje se nude putem privatnog osiguranja, grupnog osiguranja koje provodi poslodavac ili beneficija koje se osobama s invaliditetom pruža putem državne agencije.
Ovisno o prirodi događaja koji okružuju funkcionalno oštećenje, stanje se može smatrati trajnim ili kratkoročnim. Neki oblici mentalne ili emocionalne oslabljenosti mogu se uspješno liječiti terapijom i lijekovima, dopuštajući pojedincu da polako smanji razinu oštećenja i ponovno povrati svoj život. U slučajevima koji uključuju neku vrstu trajne fizičke promjene, kao što je gubitak uda, određena razina oštećenja može ostati do kraja života pojedinca, iako se stupanj tog oštećenja može promijeniti kako se nove vještine razvijaju kako bi se kompenzirao gubitak.