Opći štrajk je obustava rada u kojoj je uključena cjelokupna radna snaga u određenoj regiji, umjesto da bude izoliran za radnike u određenoj industriji ili radnom mjestu. Generalni štrajkovi su korišteni kao oruđe za organiziranje rada u 20. stoljeću, a u tom su trenutku postali rjeđi. U nekim regijama ljudi mogu koristiti ovaj izraz za označavanje štrajkova koji uključuju sve u određenom sindikatu, industriji ili radnom mjestu, a ne radnu snagu u cjelini, iako je ova upotreba tehnički netočna.
U općem štrajku, radnici se protežu kroz zajednice i industrije. Mnogi ljudi koji su uključeni u štrajk možda nemaju osobne brige koje štrajk rješava, odlučujući sudjelovati iz solidarnosti prema radnicima koji imaju udjela u ishodu. Radnici nisu jedini koji sudjeluju. Ponekad su studenti stranke u općem štrajku, odbijaju ići u školu i umjesto toga prisustvuju marševima i skupovima. Cilj je potpuno poremetiti zajednicu dok se ne postigne željeni ishod.
Opći štrajk rezultira učinkom mreškanja u kojem se cjelokupno gospodarstvo zaustavlja i ljudi ne mogu pristupiti uslugama poput javnog prijevoza. To dovodi do većeg pritiska na ljude ili industriju od kojih se traži da provedu reforme za svoje radnike. Kako su pripadnici šire javnosti neugodni ili se prijetnje javnom zdravlju pojavljuju kao rezultat prestanka pružanja usluga poput odvoza smeća, pregovarači su podvrgnuti pomnoj kontroli.
Generalni štrajkovi ponekad imaju suprotne rezultate. U nekim slučajevima, široko rasprostranjeni štrajkovi trajali su dulje vrijeme i nisu učinjeni nikakvi ustupci, a ljudi su se na kraju vratili na posao iako nisu ostvarili svoje ciljeve. Ponekad se javno raspoloženje okrene protiv štrajkača, obično zato što ljudi postaju frustrirani neugodnošću, a građani mogu početi zahtijevati da se štrajkaši vrate na posao čak i ako njihov radni spor nije riješen.
Pozivi na opći štrajk danas su prilično rijetki iz raznih razloga. Sindikati obično rade jako naporno kako bi izbjegli situacije u kojima moraju pozvati na štrajk i mogu pokušati sami štrajkati bez pozivanja drugih radnika na štrajk u znak solidarnosti. Poremećaj javnosti povezan s takvim štrajkovima smatra se opasnim i nepoželjnim u nekim regijama, a sindikalni čelnici moraju pažljivo procijeniti pozive na štrajk kako bi odlučili hoće li ih građani podržavati tijekom radne akcije.