Što je generativna fonologija?

Generativna fonologija je grana generativne lingvistike koja određuje temeljni skup pravila koja reguliraju izgovor riječi na materinjem jeziku osobe. Općenito, generativna lingvistika se odnosi na teoriju da je sav ljudski jezik generiran iz jezičnih struktura koje su čvrsto povezane u mozak pri rođenju. Kako osoba usvaja svoj materinji jezik, aktiviraju se strukture koje se odnose na taj određeni jezik. Prema teoriji generativne fonologije tada osoba također stječe određena pravila o tome koji se glasovi na koji način mogu kombinirati. Fonologija je usko povezana s fonetikom, osim što se fonetika odnosi na zvukove koji se zapravo proizvode unutar jezika, a ne na pravila koja upravljaju glasovima.

Rezultati generativne fonologije mogu se vidjeti u načinu na koji je jedna riječ izvedena iz druge unutar jezika. U engleskom se, na primjer, prefiks “in-” često primjenjuje na korijensku riječ kako bi je negirao. U nekim slučajevima, međutim, kombinacija ovog prefiksa i početnih glasova korijena proizvodi kombinaciju glasova koja krši pravila engleske fonologije, pa se prefiks ili korijen na neki način mijenja. Riječ “materijal”, na primjer, postaje “nematerijalan” s prefiksom “im-” umjesto “in-”, jer izgovor [inma] nije dopušten. U nekom trenutku, govornici engleskog jezika modificirali su ovu riječ kako bi se bolje uklopila u pravila njezine fonologije.

Drugi primjeri generativne fonologije ne vide se u stvarnom tvorbi riječi, već u načinu na koji se izgovaraju. Američki engleski, na primjer, sadrži fonološko pravilo poznato kao “pravilo lepršanja”, koje kaže da zvuk [t] postaje preklopni [ɾ] prije nenaglašenog samoglasnika. Poklopac se izgovara bliže zvuku [d] nego zvuku [t]. To se može primijetiti kada riječ “borba” [‘fait] postane “boritelj” [‘fai dur] i izgubi tvrdi [t] zvuk.

Istraživanje generativne fonologije uključuje mapiranje fonoloških pravila koja se teže promatraju od gore navedenih primjera, kako na engleskom tako i na drugim jezicima. Noama Chomskyja i Morrisa Hallea The Sound Pattern of English iz 1968. bilo je najranije opsežno djelo o engleskoj fonologiji, ali kasnija istraživanja su pročistila i dovela u pitanje neke od pretpostavki tog djela. Neki su ga koristili kao obrazac na kojem bi temeljili fonološka istraživanja na drugim jezicima.