Redoviti kupci specijaliziranih kafića kao što su Starbucks ili Joe Muggs često primjećuju da dodaci poput sirupa i mliječnih proizvoda kuhanih na pari mogu značajno povećati cijenu napitka. Osnovna visoka šalica Americano kave lako može koštati više od 5 USD ako kupac odabere dodatne porcije espressa i mlijeka na pari, na primjer. Neki pametni, ili neki mogu tvrditi da su jeftini, kupci iskorištavaju rupu naručujući ono što je poznato kao ghetto latte ili latte za siromahe.
Ghetto latte počinje kao jedan od jeftinijih izbora na jelovniku, kao što je osnovni Americano espresso bez dodatnih mliječnih proizvoda ili ledena kava bez dodane vode. Rezultat je šalica veće veličine s relativno malo proizvoda od kave. Nakon što kupac primi ovaj jeftiniji napitak, on ili ona nastavlja izravno do besplatnih začina i zalihe besplatnih krema za vrhnje pola-pola ili sipa veliku količinu vrhnja ili mlijeka izravno iz vrča. Frustrirani baristi i upravitelji trgovina ovo smatraju geto latteom.
Iako čin slaganja geto lattea nije tehnički protuzakonit, mogao bi se smatrati iskorištavanjem sustava. Bar sa začinima u većini kafića dizajniran je tako da kupcima koji plaćaju pruži pomoćne zalihe kao što su zaslađivači, vrhnje i začini. Pojedinačne posude za vrhnje ili hlađeni vrčevi od pola-pola nisu namijenjeni kao besplatna alternativa mliječnim dodacima koji definiraju latte napitak.
Neki kupci koji žele napraviti geto latte zapravo postaju uvrijeđeni ako zaliha besplatnih krema za vrhnje u trgovini nije dostupna. Drugi mogu naručiti osnovnu šalicu ledene kave i zatražiti iznimno veliku količinu besplatnog vrhnja i zdrobljenog leda. Mnogi pametni baristi svjesni su prakse ghetto lattea, ali neki smatraju da su već legitimno prodali originalni napitak tako da nisu osobno prevareni.
Međutim, sama trgovina može izgubiti novac od prakse, a budući kupci će možda morati nadoknaditi gubitak višim cijenama ako previše kupaca ustraje u stvaranju geto lattea umjesto da naručuju manja ili pristupačnija pića.