Također poznata kao Pariška žbuka, gipsana žbuka je građevinski materijal koji ima slična svojstva kao mort ili cement. Nastaje zagrijavanjem gipsa, mekog, prirodnog minerala, na otprilike 300 stupnjeva Fahrenheita (150 °C), a zatim se miješa s vodom. Dobivena pasta se stvrdne kako se hladi, tvoreći relativno mekan, savitljiv gotov proizvod. Za razliku od morta ili cementa, koji se mnogo teže suše, gipsana žbuka se može brusiti ili na neki drugi način manipulirati nakon stvrdnjavanja, što je čini dobrom opcijom za estetske, neopterećene svrhe.
Gipsana žbuka dobila je svoje drugo ime, Pariška žbuka, od otkrića velike zalihe gipsa u Parizu, i rezultirajuće proliferacije kao građevinskog materijala u gradu tijekom 1700-ih. Iako se njegova upotreba može pratiti mnogo dalje – s uzorcima koji datiraju čak iz 7,000 prije Krista u Mezopotamiji – stekla je široku popularnost u cijeloj Europi nakon Velikog požara u Londonu 1666. Tijekom tog požara, grad je bio gotovo potpuno uništen jer je plamen širio kroz zbijeni raspored drvenih zgrada. Njegova korisnost kao vatrootpornog materijala i danas je jaka.
Gipsana žbuka poznata je po svojoj upotrebi kao umjetnički medij, posebno za freske. Veliki dio razloga zašto mnoge talijanske freske iz renesansnog razdoblja ostaju netaknute i živopisne je zbog propusnosti žbuke. To je omogućilo tintu da potone izvan površine, slično kao tinta u tetovaži. Ova vrsta žbuke također je popularan materijal u izradi odljeva za kamene ili metalne skulpture, jer se može fino obrađivati. Žbuka se može koristiti kao materijal za skulpture kada se suši preko metalnog okvira, iako u ovom obliku nije osobito izdržljiv.
U suvremenoj upotrebi, gipsana žbuka je uobičajena u brojnim industrijama. Ortopedski odljevci koji sadrže komade tkanine natopljene gipsom ostaju vitalni alat u medicinskom području za podupiranje i zaštitu slomljenih kostiju. I u stomatologiji se gips koristi za izradu modela oralnih značajki za stomatološki rad. Gipsana žbuka je još uvijek prisutna u arhitekturi, posebno u estetskim dijelovima, te se intenzivno koristi u specijalnim industrijama, uključujući film i kazalište, gdje može simulirati materijale kao što su kora ili kamen.
Iako je uobičajen i drevni materijal, gipsana žbuka nije potpuno inertna i može predstavljati zdravstveni rizik ako se koristi nepravilno. Nepravilna uporaba može rezultirati teškim opeklinama, jer reakcija između žbuke i vode oslobađa potencijalno opasne količine topline. Osim toga, neke vrste žbuke, osobito u starijim sredinama, mogu sadržavati čestice azbesta, poznatog kancerogena.