Glasnost je bila službena sovjetska vladina politika otvorenosti i transparentnosti koja se provodila sredinom 1980-ih. Dopuštao je iskrenost u raspravi o problemima i nedostacima zemlje, te konzultacije u upravljanju i vodstvu SSSR-a Glasnost, što može značiti “javnost”, poticala je širenje informacija, a inicirao ju je sovjetski vođa Mihail Gorbačov 1985. godine kao dio njegove politike perestrojke u nastajanju. Iskoristio ga je Gorbačov da smanji korupciju među komunističkim vođama sovjetske vlade i da smanji cenzuru koja je bila karakteristična za komunističku vladavinu.
Gorbačov, tada glavni tajnik upravnog tijela zemlje, a kasnije i predsjednik 1991., koristio je glasnost u tandemu s ekonomskom decentralizacijom i slobodom. Iako bi kombinirane politike u konačnici rezultirale raspadom Sovjetskog Saveza 1991., rezultirale bi većom slobodom tiska i slobodom neslaganja. Dovodeći narod SSSR-a prema politici glasnosti, Gorbačov se nadao da će mnoge komunističke politike postupno izbaciti iz vlade i društva u zemlji i donijeti demokraciju u Rusiju.
Politika glasnosti bila je središnji dio trostrukog programa koji je provodio Gorbačov i bila je važna u omogućavanju javnog glasa. Glasnost je Rusima prvi put u posljednje vrijeme dala mogućnost uključivanja u političku raspravu, forum da se ne slaže s političarima i moć poticanja promjena. Akademskim i znanstvenim glasovima je po prvi put dopušteno raspravljati o komunističkoj hijerarhiji pod glasnošću, a taj angažman doveo bi do raspada komunističke vlasti.
Upravo je glasnošću medijima prvi put dopušteno necenzurirano izvještavanje o vladinoj politici zemlje. To je dovelo do početnog izvještavanja o programima perestrojke i konačnog ruskog saznanja o nedostacima programa. Nova sloboda potaknula je kritiku neuspjelih ekonomskih programa Gorbačova i zatekla revolucionare širom Sovjetskog Saveza u neslaganju. Satelitske države Rusije počele su se raspadati pod ovom novom političkom slobodom 1991. godine, a nakon nje uslijedila je demokratizacija mnogih drugih istočnoeuropskih zemalja tijekom 1990-ih.
Širom Sovjetskog Saveza glasnost je dovela do labavih ograničenja u svim područjima života. Posljedične veze sa zapadnim svijetom bile su očite jer su Sovjeti počeli više putovati, uvodeći američke i europske običaje, ideje i politiku, te poslovati sa zapadnim poduzetnicima. Premda glasnost nije uspjela u reformi Sovjetskog Saveza prema jedinstvenijoj zbirci država, kolaps 1991. nije izostao s novim iskustvom milijuna demokratskih praksi.