Glavni glagol je riječ u rečenici koja označava radnju koju subjekt obavlja. Ovo može biti popraćeno dodatnim glagolima, obično onima koji se nazivaju pomoćnim ili modalnim, ali on je glavni koji zapravo pokazuje što se događa. U rečenici poput “Mačka je dotrčala do prozora”, riječ “trčala” je glavni glagol koji pokazuje koju radnju je izvršio subjekt, “Mačka”; “do prozora” prijedložna je fraza koja daje dodatne informacije o toj radnji. Iako ovaj primjer nema drugih glagola, rečenica poput “idem u dućan” ima i “sam” i “idem;” glavni glagol je “ide”, a “am” je pomoćni glagol.
Rečenice, ili rečenice, obično se sastoje od dva glavna elementa, a to su subjekt i predikat. Subjekt je ono o čemu se govori u rečenici, obično imenica koja predstavlja osobu ili stvar koja poduzima radnju. Sve ostalo u rečenici ili rečenici je predikat, koji daje dodatne informacije o tom subjektu. Glavni glagol je dio predikata, govoreći čitatelju ili slušatelju koja se radnja izvodi.
Jednostavan primjer je rečenica “Čovjek je bacio loptu”. “Čovjek” je subjekt rečenice, a predikat se sastoji od “bacio loptu”. “Bacio” je glavni glagol u ovoj rečenici, jer pruža izravnu informaciju o radnji koju subjekt izvodi. Ostatak predikata, “lopta” je imenička fraza koja djeluje kao izravni objekt, koji ukazuje na što se vrši radnja glavnog glagola.
Složenije rečenice često imaju dodatne glagole, koji na različite načine mogu pružiti više informacija. Pomoćni glagol se često koristi s glavnim glagolom kako bi se promijenilo njegovo vrijeme ili dalo dodatno značenje. Na primjer, u rečenici “Ne volim šunku”, subjekt je “ja”, a “šunka” je izravni objekt. “Like” je glavni glagol, jer označava radnju subjekta, ali riječ “do” je također glagol. U ovom slučaju, to je pomoćni glagol koji se koristi s “ne” kako bi se naznačilo da je rečenica negativna izjava.
Pomoćni glagoli također se mogu koristiti za promjenu rečenice u perfektno vrijeme. Rečenica “Jučer sam išao do škole” je u prošlom vremenu, dok je “Pješačio sam u školu mnogo puta” savršenog vremena. Ovo je stvoreno dodavanjem pomoćnog glagola “imati” glavnom glagolu “hodao”.
Postoje i modalni glagoli koji se koriste za označavanje sposobnosti da se nešto učini ili na drugi način daju dodatne informacije o glavnom. Na primjer, u rečenici “Mogu sutra do škole hodati”, riječ “mogu” je modalni glagol koji ukazuje na sposobnost subjekta da izvrši radnju. Slični modali uključuju riječi kao što su “mora” i “treba”, koje označavaju jesu li radnje preporučene ili ne.