DRM je skraćenica od Digital Rights Management i opisuje niz tehnika koje se koriste za ograničavanje prava ljudi koji kupuju različite digitalne snimke. Takve snimke uključuju stvari poput pjesama ili albuma, knjiga na vrpci i filmova. Cilj DRM-a je spriječiti piratstvo, ali mnogi ljudi koji kupuju te stvari smatraju da je frustrirajuće baviti se raznim DRM tehnologijama i tražiti digitalne snimke koje se mogu kupiti bez ograničenja. Konkretno, mnoge ljude zanima glazba bez DRM-a, što im omogućuje da slušaju glazbu na bilo kojem uređaju koji odaberu, koliko god žele i u bilo koje vrijeme.
Neke od DRM tehnika uobičajenih s glazbom ograničavaju uređaje na kojima se glazba može reproducirati ili ograničavati broj uređaja na koje se glazba može učitati. S druge strane, određena preuzeta glazba ili kupljeni CDS mogu zahtijevati potvrdu e-poštom kako bi se glazba učitala na stvari poput MP3 playera. Druge tehnike ostavljaju ono što se zove vodeni žig, koji može identificirati stvari poput izvornog kupca glazbe ili mjesta na kojem je kupljena.
Postoji niz internetskih trgovina koje sada prodaju glazbu bez DRM-a. To uključuje Apple store, Amazon i Napster. Nije sva glazba kupljena u trgovinama poput Applea bez ograničenja, a kupci će možda morati provjeriti da ne dobivaju i neka ograničenja kada kupuju pjesmu ili album. Druge tvrtke poput Napstera imaju za cilj prodavati samo snimke bez DRM-a jer vjeruju da ljudi imaju legitimno pravo napraviti više kopija za osobnu upotrebu pjesama ili snimaka i koristiti ih neograničeno vrijeme na bilo kojem mediju.
Iako se može iznijeti jak argument da izvođači koji snimaju gube novac kada ljudi kopiraju njihovu glazbu i distribuiraju je drugima, postoje neke legitimne i nevine upotrebe glazbe bez DRM-a. Mnogi ljudi imaju obitelji i mogu imati više MP3 playera ili računala u kući. Oni koji traže glazbu bez DRM-a tvrde da članovi obitelji koji žive zajedno trebaju imati pravo slušati kupljenu glazbu kad god požele, te da nema smisla kupovati pjesmu nekoliko puta kako bi svi članovi obitelji mogli slušati. Čak bi i osoba koja živi sama možda željela kopirati pjesmu za korištenje na različitim MP3 playerima, nekoliko računala i drugim uređajima za slušanje. Kada glazba nije bez DRM-a, ovaj postupak može biti kompliciran i može biti ograničen.
Određena nevinost postoji i u dijeljenju glazbe s jednom ili dvije druge osobe. Dječaci i djevojke koji izrađuju miks kasete jedni za druge kako bi podijelili svoje osjećaje mogli bi biti ograničeni DRM tehnologijom. Može se iznijeti i argument da je dijeljenje glazbe, posebno sa samo nekoliko ljudi, besplatna promocija za umjetnike, te može povećati prodaju, interes za koncerte i interes za glazbu kada se pojavi na radiju. Neki glazbeni umjetnici ne vjeruju ili ne podržavaju korištenje DRM tehnologije i svu svoju glazbu stvaraju bez DRM-a.
Svakako postoji opravdana zabrinutost oko dijeljenja datoteka kada ga ljudi koriste za ostvarivanje profita i prodaju djela umjetnika po nižoj stopi ili ih jednostavno besplatno dostave u velikim količinama mnogim drugim ljudima. Međutim, kada DRM tehnologija presijeca mogućnost jednostavnog korištenja glazbe na različitim playerima ili mijenjanja u različite oblike, to može biti gnjavaža i čini da se ljudi osjećaju kao da su samo iznajmili pjesmu umjesto da je kupe. Većina onih koji podržavaju glazbu bez DRM-a vjeruje da nakon kupnje ne bi trebalo postojati ograničenja u pogledu načina na koji se pjesma reproducira ili koristi u budućnosti.