Gospodarenje čvrstim otpadom uljudan je izraz za zbrinjavanje smeća. Dokle god ljudi žive u naseljenim zajednicama, čvrsti otpad ili smeće je bio problem, a moderna društva stvaraju mnogo više čvrstog otpada nego što su rani ljudi ikada činili. Svakodnevni život u industrijaliziranim zemljama može proizvesti nekoliko funti (kilograma) krutog otpada po potrošaču, ne samo izravno u kući, već neizravno u tvornicama koje proizvode robu koju kupuju potrošači. Gospodarenje čvrstim otpadom je sustav za rukovanje svim ovim smećem, a uključuje prikupljanje komunalnog otpada, programe recikliranja, odlagališta i spalionice.
Za veliku korist arheologije, rane metode gospodarenja otpadom sastojale su se od kopanja jama i bacanja smeća u njih. To je stvorilo zapis o vrstama života koje su ljudi živjeli, prikazujući stvari poput onoga što su ljudi jeli, materijala koji se koriste za izradu pribora za jelo i druge zanimljive poglede na povijesni svakodnevni život. Međutim, kada su ljudski gradovi počeli biti koncentriraniji, suočavanje sa smećem postalo je ozbiljan problem. Kuće koje nisu imale mjesta za zakopavanje smeća bacile bi ga na ulice, pa je šetnja do trgovine na uglu bila neugodna prilika. Kao odgovor na to, mnogi su gradovi počeli postavljati komunalne odvoze smeća, u obliku ljudi iz krpa i kostiju koji bi kupovali korisno smeće od ljudi i reciklirali ga, ili timove za prikupljanje otpada koji bi odlagali neupotrebljivi otpad.
Za većinu industrijaliziranih zemalja danas, gospodarenje čvrstim otpadom je posao vrijedan više milijardi dolara koji je također ključan za opstanak. Agencije za prikupljanje smeća uklanjaju tone smeća godišnje i razvrstavaju ga za recikliranje ili konačno odlaganje. Većina gradova zahtijeva od građana da plaćaju za odvoz otpada, dok ruralna područja imaju odlagališta i postrojenja za reciklažu na koje građani mogu odvoziti svoje smeće. Krajnji cilj je smanjenje količine smeća koje začepljuje ulice i zagađuje okoliš, bilo da se to smeće odlaže ili reciklira u nešto korisno. Upravljanje čvrstim otpadom također je usmjereno na razvoj ekološki prihvatljivih metoda rukovanja smećem; na primjer, čvrsti otpad se više ne baca u oceane ili neobložene jame.
Postoji niz vrsta krutog otpada s kojima se treba baviti. Prvi je otpad koji se može reciklirati, predmeti koji su korisni, ali više nisu potrebni. Za rad s takvom robom moraju se izgraditi objekti za recikliranje tih predmeta, koji uključuju otpadni metal, staklo, limenke, papir, plastiku, drvo i slične materijale. Druga kategorija je otrovni otpad — otpad koji bi potencijalno mogao kontaminirati okoliš, što znači da se s njim treba pažljivo rukovati. Ova kategorija uključuje elektronički otpad, sve veći problem u mnogim industrijaliziranim zemljama. Sljedeći je zeleni otpad, poput komposta i ostatka dvorišta. Ljudi sa zemljom mogu kompostirati vlastiti zeleni otpad, a mnogi gradovi ga prikupljaju odvojeno od pravog smeća, posljednje kategorije, tako da se zeleni otpad može kompostirati i vratiti u zemlju.
Najveći dio krutog otpada skuplja se u kante različitih veličina od kućanskih kanti za smeće do industrijskih kontejnera, koje pune pojedinci ili tvrtke. Kamioni za prikupljanje krutog otpada kreću se ulicama prema redovnom rasporedu kako bi prikupili ove kante. Smeće također prikupljaju agencije za čišćenje ulica, volonterske organizacije za čišćenje i putem potrošača koji svoj otpad dovoze izravno u tvrtku za gospodarenje čvrstim otpadom. Kada se čvrsti otpad prikupi, on se usmjerava u postrojenje za reciklažu, postrojenje za smeće koje može nositi s otrovnim otpadom, centar za kompostiranje ili zbrinjavanje. Mnoge tvrtke održavaju velika odlagališta u tu svrhu, dok druge spaljuju svoje smeće, koristeći energiju koju proizvodi spalionica za pokretanje postrojenja za reciklažu ili vraćanje energije natrag u električnu mrežu.