Građanska zajednica je izraz koji se koristi za opisivanje zakonski sankcioniranog partnerstva između dvije osobe, što može biti otprilike jednako braku. U većini slučajeva ljudi koji traže građansku zajednicu članovi su homoseksualnih parova, iako pod nekim okolnostima ljudi koji su u hetero vezama također traže građansku zajednicu za razliku od braka. Kada se ovaj oblik partnerstva uspostavi, on obično daje oba člana para prava i privilegije koje par dijeli u braku. To uključuje stvari kao što je mogućnost pokriti partnere u zdravstvenom osiguranju i donijeti medicinske odluke za bolesne partnere.
Godine 1989. Danska je bila prva zemlja koja je uspostavila zakone o građanskim zajednicama koji bi omogućili homoseksualnim i lezbijskim parovima da formiraju legalna i trajna partnerstva. Od tada, brojne druge zemlje i neke države u SAD-u priznale su pravo homoseksualnih parova da se “vjenčaju” ili sklapaju ugovore o zakonskom partnerstvu koji se tretiraju kao brak unutar države ili zemlje u kojoj su ovlašteni.
Neke zemlje koje imaju zakone o građanskim sindikatima uključuju Norvešku, Švedsku, Finsku, Francusku, Island, Ujedinjeno Kraljevstvo, Izrael i Meksiko, te neke države u SAD-u. Vermont je bila prva američka država koja je stvorila građanske sindikate, a slijedile su i neke druge države. To uključuje domaće zakone o partnerstvu u Oregonu i Kaliforniji.
Nisu svi zakoni građanskih sindikata stvoreni jednaki. Na primjer, u Danskoj istospolni parovi ne smiju posvojiti dijete, iako jedan partner može usvojiti dijete svog supružnika. Još jedna velika razlika u većini građanskih sindikata je ta što se partnerstva možda ne priznaju izvan države ili zemlje u kojoj potječu. Ako ste bračni par iz New Jerseyja, vaš brak i zakonska prava na koja imate pravo bit će približno jednaki bez obzira ostajete li u New Jerseyju ili putujete u Teksas.
Ljudi koji su u građanskim zajednicama ili domaćim partnerstvima nemaju tu privilegiju. Par koji putuje u državu u SAD-u koja ne priznaje građanske zajednice neće zadržati svoj status. Zapravo, iz savezne perspektive, američka savezna vlada te sindikate ne tretira kao legalne ili prenosive. Ovo je jedan od argumenata protiv građanskih zajednica od strane ljudi koji traže mogućnost da se homoseksualni parovi vjenčaju umjesto sklapanja obiteljskog partnerstva. Zajednici nisu jednaki braku jer neće uvijek proizvesti ista prava. Zapravo, neki ljudi te zakone nazivaju svojevrsnim aparthejdom, koji nastoji pružiti odvojene, ali jednake privilegije koje uistinu nisu jednake.
Kako bi se stvorila veća jednakost, neke države ili zemlje mogu jednostavno ponuditi istospolne brakove. U mjestima poput SAD-a mnogi ljudi istospolne brakove tretiraju kao uvredljivu stvar i jako se trude u kampanji protiv njih. Predložena rješenja za zabranu istospolnih brakova uključuju stvari poput dodavanja ustavnog amandmana koji bi definirao brak samo između muškarca i žene. Nepotrebno je reći da ima mnogo onih koji uvelike podržavaju istospolne brakove. Oni bi radije vidjeli da homoseksualni parovi imaju ista prava i priznanja kao heteroseksualni parovi.
Mnogi gay i lezbijski parovi zakone o građanskim sindikatima vide kao dobar prvi korak. Ipak, prema procjeni nekih ljudi, ne idu dovoljno daleko. Jedan od razloga zašto ovi zakoni ostaju problematični je taj što se u brojnim zemljama vjerski osjećaji mogu izravno suprotstaviti homoseksualnosti. Međutim, to ne bi trebalo utjecati na zemlje koje tvrde da imaju potpunu odvojenost crkve od države. Dokazi upućuju na to da čak iu zemljama u kojima su crkva i država definirane kao odvojene cjeline, vjerski osjećaji i dalje mogu imati utjecaj na odluke u vezi s građanskim zajednicama ili homoseksualnim brakovima.