Građanski brak sklapa državni službenik, a vlada ga priznaje kao zakonsku ceremoniju. U suprotnosti je s vjerskim brakom, gdje predsjeda predstavnik vjerske skupine. Građanski brak se također razlikuje od dobivanja dozvole za sklapanje braka i može se razlikovati od sekularnog braka, koji sklapa bilo koja osoba, vjerska ili ne, uz zakonsko dopuštenje države da služi na ceremoniji vjenčanja. U nekim regijama ljudi mogu postati bračni službenici putem prijave putem interneta, a zatim mogu predsjedati vjenčanjima i legalno potpisivati bilo koju dokumentaciju koja jamči da je brak sklopljen.
Različita pravila uređuju građanski brak u pojedinim regijama. U nekim zemljama ljudi su dužni proći kratku građansku ceremoniju prije bilo koje vrste vjerske ceremonije. Nakon sklapanja građanskog braka obično nije potrebno imati bilo koji drugi oblik ceremonije, ali ako par želi vjersko priznanje braka, drugo bi vjenčanje imao u crkvi, džamiji, hramu ili negdje drugdje s predstavnikom svog vjera predsjedavajući.
U drugim regijama vjerska ceremonija mora se održati prije ceremonije građanskog braka. Državno priznat brak služi kao način za registraciju braka. Na mjestima poput SAD-a, parovi imaju mogućnost sklapanja građanskog braka, vjerskog ili svjetovnog braka. Većina parova mora dobiti dozvolu prije ceremonije braka kako bi bila priznata kao legalna, ali tada mogu birati tko će služiti. Brak je pravno priznat nakon održavanja ceremonije i podnošenja potrebnih dokumenata.
Tradicionalna ceremonija građanskog braka održava se na javnom mjestu poput zgrade suda. Suci ili mirovni suci najčešći su dužnosnici. Neki od tih predstavnika vlasti, budući da ih je država ovlastila za sklapanje brakova, putuju i vjenčat će parove na mjestu po svom izboru. S druge strane, brakovi se najčešće sklapaju u gradskim ili gradskim zgradama te su jednostavni i kratki.
Bilo je napetosti oko pitanja što čini brak, a ti argumenti još uvijek odjekuju. Organizacije poput Katoličke crkve ne priznaju građanski brak i inzistiraju da parovi moraju biti vjenčani od strane crkve, čime se prima sakrament braka. Danas je jedno od najvećih pitanja u mjestima poput SAD-a tko ima zakonsko pravo na brak. U nekoliko država građanska i/ili vjerska vjenčanja održavaju se između istospolnih parova, ali te brakove druge države ne priznaju, a većina država te brakove u potpunosti zabranjuje. Mnoge vjerske skupine također ne priznaju te zajednice.
Neka udaljena područja svijeta nemaju oblik matične knjige ili građanskog braka. Parovi koji se žele vjenčati jednostavno izjavljuju svoje namjere ili prolaze kroz kulturno tradicionalne ceremonije vjenčanja. Veće vlade imaju tendenciju da to obeshrabruju i žele službene evidencije za potrebe popisa stanovništva i stvari poput oporezivanja.