Granična stopa tehničke supstitucije ekonomski je pojam koji označava omjer u kojem se jedan input može zamijeniti drugim dok se ukupna proizvodnja održava konstantnom. To omogućuje analitičarima da identificiraju najisplativiju metodu proizvodnje za određenu stavku, uravnotežujući konkurentske potrebe dvaju odvojenih — ali jednako potrebnih — sastavnih dijelova. Izračunavanje ovog omjera najlakše je postići iscrtavanjem ulaznih iznosa na XY grafu, kako bi se vizualno prikazala stopa pomaka u nizu potencijalnih ulaznih kombinacija. To nije jedna fiksna vrijednost i zahtijeva ponovno izračunavanje za svaki pomak gore ili dolje na varijabilnom kontinuumu.
Na primjer, može se pretpostaviti da je za proizvodnju 100 jedinica proizvoda X potrebna jedna jedinica rada i 10 jedinica kapitala. Izračunavanje granične stope tehničke supstitucije rada pokazat će koliko se jedinica kapitala može “uštedjeti” dodavanjem dodatne jedinice rada, uz zadržavanje ukupne jedinične proizvodnje konstantnom na 100. Ako se 100 jedinica proizvoda X može proizvesti s dvije jedinice rada i samo sedam jedinica kapitala, tada je omjer rada i kapitala 3:1.
Međutim, ovaj je broj specifičan za svaki pojedini skup ulaznih vrijednosti. Iako je u ovom slučaju — pri prelasku s 1 na 2 jedinice rada — stopa supstitucije bila 3:1, to ne znači da će ona i dalje biti 3:1 za sve kombinacije rada i kapitala. Ako proizvodnja 100 jedinica proizvoda X korištenjem tri jedinice rada zahtijeva samo pet jedinica kapitala, omjer se promijenio na 2:1 za tu specifičnu kombinaciju rada/kapitala.
Ova specifičnost objašnjava zašto je graničnu stopu tehničke supstitucije najbolje ucrtati vizualno na graf, koristeći sve moguće kombinacije rada i kapitala. Omogućuje brzu vizualnu potrošnju promjenjivih stopa u cijelom mogućem spektru kombinacija rada/kapitala. To, zajedno s informacijama o cijenama za različite sastavne dijelove, omogućuje nekome da brzo utvrdi koja kombinacija rada/kapitala pruža najisplativiju metodu za proizvodnju određene količine proizvoda.
Prilikom izrade ovih izračuna potrebno je pretpostaviti da su jedinice rada jednako skupe u usporedbi s jedinicama kapitala. Cilj tada postaje pronalaženje proizvodne točke u kojoj su ukupne kombinirane jedinice rada i kapitala minimizirane, čime se štedi najveći trošak. Nastavljajući prethodni primjer, u kombinaciji jedan, jedna jedinica rada i 10 kapitala zahtijevaju 11 kombiniranih jedinica rada/kapitala za proizvod 100 proizvoda X. Kombinacija dva, koja se sastoji od dvije jedinice rada i sedam kapitala, spušta to na devet jedinica, dok kombinacija tri, koja zapošljava tri jedinice rada i pet kapitala, spušta na sedam. Kombinacija tri, dakle, postaje najisplativija metoda proizvodnje 100 jedinica proizvoda X.