Greenfield razvoj je stvaranje planiranih zajednica na prethodno neizgrađenom zemljištu. Ovo zemljište može biti ruralno, poljoprivredno ili neiskorišteno područje na rubu urbanih područja. Za razliku od urbanog širenja, gdje postoji malo ili nimalo odgovarajućeg prigradskog planiranja, greenfield razvoj se odnosi na učinkovito urbano planiranje koje ima za cilj osigurati praktičan, pristupačan i održiv životni prostor za rastuću urbanu populaciju. Planiranje uzima u obzir budući rast i razvoj, kao i nastoji izbjeći različite infrastrukturne probleme koji muče postojeća urbana područja.
Ići na greenfield razvoj je zapravo daleko praktičniji od pokušaja razvoja ili modifikacije postojećih urbanih područja. Proces revitalizacije starih ili zapuštenih naselja, koji je poznat kao remedijacija brownfielda, može biti skup, spor i prepun raznih društvenih i političkih problema. Stanodavci, na primjer, možda neće smatrati razvoj u njihovom interesu ili profitabilnim. Ako se radi o gruboj četvrti s nefunkcionalnim školskim sustavima, ljudi možda neće biti voljni useliti se u nju čak ni nakon preuređenja. S druge strane, planiranje i razvoj novih zajednica u novim područjima može biti relativno brži i lakši proces, bez prijašnjih problema s kojima se treba boriti.
U svom novom planiranju zajednice, planeri mogu izgladiti mnoge bore koje su činile urbani život teškim ili neugodnim. Oni mogu planirati na ekološki odgovoran način kako bi bolje iskoristili kako otvoreno zemljište tako i zemljište koje će se koristiti u poslovne i stambene svrhe, te izbjeći bilo kakvo uništavanje ili onečišćenje prirodnih resursa. Planeri mogu pokušati izbjeći društvenu i ekonomsku segregaciju koja se često viđa u gradovima osiguravajući da različita naselja imaju različite kuće i zgrade različitih tipova, veličina i razina pristupačnosti. Na ovaj način se ljudi ne moraju dijeliti u geta na temelju onoga što zarađuju.
Prijevoz i rute prijevoza također treba uzeti u obzir. Korisno je ako ljudi u zelenim razvojnim područjima imaju lak pristup pješke, automobilom ili biciklom do mjesta zaposlenja, obrazovnih ustanova, trgovačkih područja, rekreacijskih područja itd. Posjedovanje plana za dobro razvijen sustav javnog prijevoza može pomoći u smanjenju ovisnosti javnosti o automobilima, kao i smanjenju razine onečišćenja. Planeri bi trebali napraviti odgovarajuće aranžmane za pješačke šetnje i biciklističke staze. Uključivanje javnosti u planiranje potaknut će osjećaj zajednice koji je neophodan za dugoročnu dobrobit svih planiranih zajednica.
Ovakav urbani razvoj zahtijeva dobar iznos financiranja, nabavu odgovarajućeg zemljišta, dubinsko planiranje i vrijeme za pažljivu provedbu. Svi ovi čimbenici, posebice oni financijski, možda nisu uvijek povoljni, a to je razlog što, unatoč svojoj praktičnoj ispravnosti, takvi projekti nisu rasprostranjeniji. Umjesto velikih novih naselja, vjerojatnije je da će se vidjeti rast manjih, odvojenih zajednica koje međusobno djeluju u više-manje istu svrhu.