Grupna prodaja je vrsta prodaje vrijednosnih papira u kojoj svi ulagači uključeni u jedan sindikat sudjeluju u prodaji određene serije vrijednosnih papira. To je u suprotnosti s onim što je poznato kao namjenska prodaja, u kojoj samo odabrana skupina članova sindikata sudjeluje u procesu. Kod grupne prodaje, svi članovi dobivaju dio prihoda od prodaje, koji se obično izračunava proporcionalno.
Pojedinac poznat kao upravitelj sindikata obično upravlja stvaranjem grupne prodaje. Ovaj upravitelj radi s institucionalnim investitorima kako bi odredio cijenu za prodaju vrijednosnih papira, obično koristeći smjernice o kojima se dogovori članstvo sindikata. Nakon što se kupac obveže, upravitelj vodi proces dogovaranja primitka plaćanja i prijenosa vlasništva nad imovinom uključenom u prodaju na nove vlasnike. Nakon što voditelj sindikata potvrdi da su sredstva od prodaje primljena, pokreće postupak odobravanja dijela prikupljenih sredstava svakom članu sindikata. Nakon dovršetka postupka raspodjele, upravitelj potvrđuje iznose dodijeljene svakom članu sindikata kako bi se uvjerio da nije došlo do grešaka u raspodjeli.
U većini slučajeva, podjela dobiti od grupne prodaje provodi se proporcionalno. To znači da se svakom članu dodjeljuje njegov ili njezin dio dobiti na temelju iznosa interesa u nedavno prodanim vrijednosnim papirima. Korištenje ovog pro rata pristupa pomaže u zaštiti interesa svakog člana sindikata i osigurava da nitko ne dobije preveliki iznos dobiti od bilo koje prodaje, na račun ostalih članova. Sindikat će obično koristiti istu osnovnu strategiju za kupnju, kao i za bilo koju drugu prodaju vrijednosnih papira koja bi se mogla dogoditi u budućnosti. Jedina promjena u procesu bit će ako sindikat odluči dopustiti namjensku prodaju, u kojoj samo odabrana skupina članova sindikata pristaje sudjelovati.
Grupna prodaja obično uključuje velike količine vrijednosnih papira i usredotočuje se na stvaranje transakcija unutar institucionalnih, a ne pojedinačnih ulagača. Ovo je obično pitanje praktičnosti, budući da institucije obično mogu kupiti vrijednosne papire u većim serijama nego što to mogu upravljati pojedinačni ulagači. U većini zemalja ne postoje zakonska ograničenja koja bi spriječila grupnu prodaju pojedinačnom ulagaču, pod uvjetom da se ulagač pridržava svih vladinih propisa koji se mogu primijeniti i da ima pri ruci sredstva za uspješno dovršenje transakcije.