Grupno razmišljanje je zanimljiv fenomen koji se može dogoditi kada se grupa ljudi okupi da donese odluku. U suštini, želje za grupnom kohezivnošću i brzom odlukom zamagljuju prosudbu ljudi u skupini, što dovodi do odluke koja je manje nego idealna. Socijalni psiholozi su opsežno proučavali grupno razmišljanje u pokušaju da razumiju znakove upozorenja ovog fenomena i da razviju metode za izbjegavanje grupnog razmišljanja.
Irving Janis bio je jedan od prvih socijalnih psihologa koji se upustio u grupno razmišljanje, objavivši studiju o grupnom razmišljanju u kontekstu vanjskopolitičkih odluka 1972. Tvrdio je da je grupno mišljenje vjerojatno odgovorno za neke od nemudrijih odluka koje je donijela vlada Sjedinjenih Država, potkrijepivši svoju tvrdnju studijama grupne dinamike. Mnoga istraživanja grupnog razmišljanja usredotočuju se na vanjsku politiku, budući da su skupine koje donose takve odluke sklone klasičnom pritisku i vrlo kohezivne, što stvara idealnu situaciju za grupno razmišljanje.
Nekoliko stvari karakterizira grupno razmišljanje. Članovi grupe imaju tendenciju da doživljavaju iluzije jednoglasnosti, morala i neranjivosti unutar grupe, što znači da misle da se svi slažu, da su pod dojmom da su njihove odluke moralno utemeljene i da misle da su odluke donesene unutar grupe uvijek zvuk. Grupno razmišljanje prati i autocenzura, u kojoj članovi grupe guše svoja mišljenja jer se boje kontroverzi. Grupa se često upušta u teške stereotipe o drugim skupinama i situaciji s kojom se susreću, a često postoji golem pritisak za konformizam unutar grupe.
Jedno od obilježja grupnog razmišljanja je kolektivna racionalizacija, u kojoj članovi grupe racionaliziraju misli ili odluke na pogrešan način. Ovu racionalizaciju često podupiru takozvani “čuvari uma”, koji sprječavaju da proturječne informacije uđu u grupnu raspravu. Dok članovi grupe rade s nepotpunim informacijama, velikim pritiskom i željom da se prilagode, dolaze na ideju koja možda nije uravnotežena i dobro promišljena, poput odluke o invaziji na drugu zemlju na temelju slabih dokaza.
Postoji niz načina da se izbjegne grupno razmišljanje. Ono što je najvažnije, grupa mora započeti bez jasnih očekivanja i želja, a različita mišljenja moraju se poticati, do te mjere da se od pojedinih članova grupe traži da se argumentiraju protiv ideja dok se iznose. Mnoge organizacije također razbijaju grupe u manje odbore koji se vraćaju glavnoj skupini sa svojim idejama, u nadi da će potaknuti više diskusija i kreativnih ideja. U situaciji u kojoj je izvedivo raspravljati o odlukama s ljudima izvan grupe, ljudi se potiču na razgovor s ljudima koji nisu u grupi, kako bi vidjeli hoće li se njihove ideje održati u vanjskom svijetu.