Virtualizacija hardvera je sustav koji koristi jedan procesor da djeluje kao da je nekoliko različitih računala. Ovo ima dvije glavne svrhe. Jedan je pokretanje različitih operativnih sustava na istom hardveru. Drugi je dopustiti više od jednog korisnika da koriste procesor u isto vrijeme. Iako postoje i logističke i financijske prednosti virtualizacije hardvera, još uvijek postoje neka praktična ograničenja.
Naziv hardverska virtualizacija koristi se za pokrivanje niza sličnih tehnologija koje obavljaju istu osnovnu funkciju. Strogo govoreći, to bi se trebalo nazvati virtualizacijom potpomognutom hardverom. To je zato što sam procesor obavlja dio posla virtualizacije. To je u suprotnosti s tehnikama koje se temelje isključivo na softveru.
Oba glavna proizvođača procesora ili “čipa” imaju vlastite postavke virtualizacije hardvera. Intel je poznat kao Intel® VT ili IVT. Sustav Advanced Micro Devices poznat je kao AMD-V™. Drugi korišteni nazivi uključuju ubrzanu virtualizaciju, hardverski virtualni stroj ili izvornu virtualizaciju.
Primarna upotreba hardverske virtualizacije je omogućiti višem broju korisnika pristup procesoru. To znači da svaki korisnik može imati zaseban monitor, tipkovnicu i miša te samostalno pokretati svoj operativni sustav. Što se korisnika tiče, oni će zapravo pokretati vlastito računalo. Ova postavka može značajno smanjiti troškove jer više korisnika može dijeliti isti hardver jezgre.
Može se reći da netko tko pristupa računalu putem hardverske virtualizacije koristi virtualnu radnu površinu. Postoji rizik da to može izazvati zabunu. To je zato što se izraz virtualna radna površina također koristi za opisivanje značajki u nekim operativnim sustavima koji omogućuju korisniku da učinkovito proširi svoju radnu površinu na zaslonu izvan vidljivog područja na zaslonu.
Postoje neka značajna ograničenja za virtualizaciju hardvera. Jedan je taj što je i dalje potreban namjenski softver za provođenje virtualizacije, što može donijeti dodatne troškove. Drugi je da, ovisno o načinu na koji se virtualizacija provodi, možda neće biti tako lako dodati dodatnu procesorsku snagu kasnije koliko i kada bude potrebno.
Možda je najveći nedostatak to što se, bez obzira koliko se virtualizacija provodi učinkovito, ne može se prekoračiti maksimalna procesorska snaga čipa. To znači da se mora podijeliti između različitih korisnika. Je li to problem ovisi o vrsti aplikacija koje pokreću: sustav je bolje prilagođen aktivnostima poput pregledavanja weba i obrade teksta od aktivnosti kao što je uređivanje videa koje troše više snage procesora.