Haubica je vrsta topničkog oružja koje vojska koristi za kopnene napade. Tradicionalno, veličina ovog pištolja bila je između jurišnog oružja tipa pištolj i većeg jurišnog oružja tipa minobacača. Međutim, u prošlom stoljeću, posebno u Sjedinjenim Državama, izraz se općenito koristio za vrstu oružja točnije opisanu kao top-haubica. Dugo je igrao važnu ulogu u ratu, a njegova je upotreba važna strateška odluka za mnoge vojne operacije, budući da su zapovjednici prisiljeni birati između superiorne vatrene moći i bolje mobilnosti.
Moderna verzija ovog oružja potječe iz kasnog 17. stoljeća, kada su ga Šveđani koristili s velikim efektom u svojim kopnenim bitkama za rušenje neprijateljskih utvrda. Ova se inačica prvenstveno razlikovala od minobacača po svojoj fleksibilnosti, jer se mogla pomaknuti za napad pod različitim kutovima, za razliku od minobacača koji su mogli napadati samo po fiksnom luku. To je značilo da su se haubice mogle relativno lako namjestiti, dajući postrojbama veću preciznost u napadima.
Do sredine 19. stoljeća, haubica je značajno evoluirala. Mogli su ispaliti i topove i eksplozivne metke, što je dovelo do izraza top-haubica. Također su bili znatno pokretljiviji od prijašnjih topova, tako da ih je terensko pješaštvo moglo dovesti u bitku i postaviti ih u letu. Terenske verzije i dalje su postajale teže i imale veće metke, stvarajući vrlo teško oružje koje je moglo desetkovati zidove i lako probiti bilo koje prepreke.
Do Prvog svjetskog rata oružje se još više razvilo, s dužim cijevima, većim brzinama i većim mecima. Imao je veliku primjenu tijekom Prvog svjetskog rata, jer im je njihov kut napada omogućio rovovsko ratovanje, gdje su mogli biti ispaljeni iz rova i pravilno naciljani da slete u neprijateljski rov, eksplodirajući i uzrokujući ogromnu štetu. Do Drugog svjetskog rata, tradicionalna verzija je uglavnom povučena, a top-haubica zamijenila je sve osim nekoliko poljskih topova.
Postoji niz različitih tipova haubica, općenito podijeljenih u skupine na temelju oblika mobilnosti. Na primjer, poljska haubica je ona koja se može dovesti u borbu s poljskim pješaštvom, općenito s nekom vrstom kočije. Verzija čopora je namijenjena za dovođenje s poljskim pješaštvom u komadima, a zatim sastavljanje na mjestu bitke. Opsadna verzija, s druge strane, općenito je dovoljno velika da se ne može lako transportirati i mora se dovući na svoje mjesto helikopterom, te je tada polutrajna instalacija. Konačno, samohodna haubica podsjeća na tenk, budući da je postavljena na motorno vozilo i često je oklopljena, ali za razliku od tenka, može pomjeriti kut napada.
Poznate povijesne verzije uključuju britansku QF 25 pounder iz Drugog svjetskog rata, haubice M198 i M109 koje su Sjedinjene Države koristile u drugoj polovici 20. stoljeća, te G5 korištenu u Južnoj Africi tijekom 1980-ih. Moderne inačice uključuju M777, dovezen na mjesto helikopterom; samohodni njemački PzH 2000, te singapurski SSPH Primus. U vojsci Sjedinjenih Država, M777 brzo zamjenjuje M198 u većini terenskih operacija, a doživio je značajne akcije u Afganistanu.