Hauserov zakon je teorija da je savezni prihod Sjedinjenih Država kao postotak bruto domaćeg proizvoda (BDP) bio oko 19 posto od Drugog svjetskog rata, bez obzira na promjene u najvišoj graničnoj stopi poreza na dohodak. Kurt Hauser, zagovornik Hauserova zakona, rekao je da je to zato što visoki porezi destimuliraju štednju, rad i ulaganje, što dovodi do manje ekonomske aktivnosti. Iako nije dokazan zakon, čini se da se Hauserov zakon podudara s ekonomskim podacima. Prihodi kao postotak BDP-a doživljavaju promjene, ali u prosjeku iznose oko 19 posto.
Više činjenica o Hauserovom zakonu:
Najviša granična stopa poreza na dohodak dramatično se pomaknula u odnosu na 1950. i 2010. Najviše stope bile su početkom 1950-ih, na nešto više od 90 posto. Najniže stope bile su krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, oko 28 posto.
Hauserov zakon povezan je s drugom ekonomskom teorijom zvanom Lafferova krivulja, koja predstavlja odnos između poreznih prihoda i svih mogućih poreznih stopa. Lafferova krivulja u osnovi pokazuje da postoji optimalna točka oporezivanja i u tom trenutku država može prikupiti najviše poreza. Sve iznad ili ispod toga, a vlada neće moći prikupiti najviše poreza, jer će ljudi ili zadržati novac ako su podložni porezima. Ako su preopterećeni, bit će manje skloni raditi ili će sakriti prihode.
Postoje kritičari i Hauserova zakona i Lafferove krivulje. Neki ekonomisti tvrde da su promjene u poreznim prihodima previše dramatične da bi se mogle pretvoriti u upotrebljiv prosjek, a drugi tvrde da Hauserov zakon funkcionira samo u zemljama koje imaju federalistički sustav oporezivanja i ne bi funkcionirale u zemlji koja ima poreze na dodanu vrijednost.